ImageChef Custom Images
30.12.2011.

ISLAMSKA SAHVA ILI ARAPSKO PROLJEĆE?

Pojmom „sahva“ se naziva trend „buđenja“ odnosno revitalizacije islama i islamskih vrijednosti diljem islamskog svijeta. Ova revitalizacija se objašnjava na razne načine, ovisno od mjesta i autora tog objašnjenja, ali bez ikakve sumnje ide u prilog jednoj od definicija sociologije religije i to upravo revitalizacijskoj odnosno funkcionalističkoj!

Naime, u sociološkim razmišljanjima o religiji redovno se navode dvije kontradiktorne definicije. Po prvoj, sekularizacijskoj teoriji, od prvih početaka socioloških istraživanja fenomena religije, ona je u neprestalnom opadanju, odnosno sekularizaciji. Ovu teoriju zastupaju veliki zapadni sociolozi, sami utemeljitelji zapadne sociologije, E. Dirkem, M. Veber i K. Marks. Oni su čvrsto vjerovali da će napredak civilizacije dovesti do smanjenja društvenog uticaja religije (Dirkem) i na kraju njenog potpunog kraha odnosno odumiranja (K. Marks). I zaiste, njihova predviđanja su obistinjena, ali samo na Zapadu! Evidnentno je sve veće zapostavljanje religije i religijskih praksi, a samim tim i odrođavanje i udaljivanje od religijskih zajednica.

S druge strane, ova teorija, teorija sekularizacije, se nikako ne može dovesti u vezu sa muslimanima. Evidentno je, u cijelom svijetu gdje muslimani žive, da se islam sve više revitalizira, odnosno, sve više biva primijenjivan kod muslimana širom svijeta. To svakako ima veze sa krizama u koje je došla Zapadna civilizacija, vodeći za sobom i sve ostale civilizacije koje danas egzistiraju na Zemaljskoj kugli.

Međutim, muslimanima je islam nešto bez čega nema smisla njihovom postojanju i on je ključna odrednica njihovog identiteta. Posebno u kriznim vremenima. Dakle, u muslimanskim društvima možemo govoriti o procesima desekularizacije a nikako više o procesima sekularizacije.

Dokaz ovome je sve veća prisutnost mladih muslimanskih intelektualaca i inelektualki koji islam uzimaju za osnov svoga života, bez obzira gdje živjeli – na Istoku ili Zapadu! Međutim, ključni dokaz velikog „povratka“ islama i muslimanskim vrijednostima jesu dešavanja nazvana „Arapsko proljeće“ u kojima su muslimani uspjeli da se riješe nekih od najgorih tirana u muslimanskom svijetu. Istina, postoji veliki broj neriješenih pitanja oko toga ko stoji iza ovih dešavanja, ali jedno je sigurno istina: gore stanje u Tunisu više nikada neće doći!! Pred bogatom Libijom i velikim Egiptom su sasvim izvjesno novi i veliki izazovi.

Upravo u Africi, tom napaćenom kontinentu – kontinentu kriza svih vrsta, vidimo da se najizrazitije „budi“ islam u svojoj društvenoj ulozi, zauzimajući sve veći prostor i rješavajući brojne nedoumice i rušeći mnoge stereotipe. Ipak, dešavanja Arapskog proljeća se osjećaju u cijelom muslimanskom svijetu.

Na globalnom planu, Turska je povratila svoj ugled, koji je nekada davno izgubljen i sve više se nameće kao lider muslimane obnove ili, još konkretnije, muslimanskog svijeta i njegove „sahve“.

30.12.2011.

U MEKKI, NA RUČKU KOD POSLANIKOVE, S.A.V.S., PORODICE

Jedna od najvećih blagodati islama jeste hadž. Hadž je prilika za duhovno čišćenje svakog pojedinca. Sigurno se u njemu kriju potencijali za usmjeravanje i muslimanskih masa i naroda. U Mekki i Medini se osjeća jedan poseban duh islamskog bratstva i jedinstva. Muslimani iz svih krajeva svijeta (iz preko 170 zemalja svijeta!) dolaze na hadž i on je odlična prilika međumuslimanskih susreta, okupljanja, dogovora. Ono što je nekada zagovarano kao sveopći kongres muslimana svijeta. Nažalost, u praksi je to, uglavnom, prepušteno stihiji i slučaju. Veoma malo je organizovanosti i sistematičnosti u uzimanju kolektivnih duhovnih koristi za Ummet. Ove godine sam očekivao puno više od hadža u tom pogledu, upravo radi „Arapskog proljeća“. Međutim, osim pojačanih sigurnosnih mjera te određene „atmosfere slobode“ više se nije moglo primijetiti. Ipak, sa ovogodišnjeg hadža bih posebno izdvojio jedan detalj, koji mi je uljepšao cijeli hadž, i o kojem evo i dalje razmišljam. Naime, Uzvišeni Allah me počastio da budem gost, zajedno sa jednim prijateljem iz bošnjačkog konvoja hadžija, na ručku kod Poslanikovih, s.a.v.s., potomaka – Poslanikove, s.a.v.s., njegove, a.s., porodice u Mekki. Sa Ebu Hamidom Idrizijem i njegovim sinom se znam već desetak godina, još od studija u Medini. Oni su direktni potomci Muhammeda, s.a.v.s. Trenutno žive u Mekki, ispod brda Sevr, na području Kureješevičke „pjeskovite zemlje“, - na području – kako mi je šejh Hamid rekao, gdje je mučen hazreti Bilal r.a. Jedna od njihovih tradicija svake godine, jeste da okupe prijatelje i poznanike iz muslimanskog svijeta, na tradicionalnom ručku ili večeri, te da se razgovara o stanju muslimana u svijetu a posebno u državama iz kojih dolaze. Ove godine sam bio prisutan na ručku sa skupinom muslimana iz Francuske. Svi su porijeklom Arapi, međutim, veoma slabo govore arapski jezik, jer su njihovi preci doselili u Francusku koja je uzela svoj danak u asimilaciji. Međutim, prijatno me iznenadilo da Poslanikovi, s.a.v.s., potomci tečno govore i engleski i francuski jezik! Također su informatički izrazito pismeni. Sve im to pomaže da budu aktivni sudionici raznim međumuslimanskim raspravama i razgovorima u Saudijskoj Arabiji, Francuskoj, Maroku, Rusiji... Imaju nekoliko svojih web stranica na kojima zastupaju „Muhammedov, s.a.v.s., tarikat“! Ovaj Tarikat koji su osnovali unazad 10-ak godina ima za cilj da ispravi brojne zablude, zastranjivanja i pretjerivanja koja dolaze od šija, sufija, selefija i drugih! Glavni postulat u cjelom tom Putu je lijepo ponašanje! Kažu da je jedna od glavnih zamjerki koje imaju spram selefija i vehabija to što se velika većina njih oholi (!) i imaju arogantno i neislamsko ponašanje! Također kažu da su u pogledu akide pretjerali i bespotrebno zbunjuju muslimane sa sitnim pitanjima i detaljima, unoseći sumnju i nejasnoće među muslimane. Jedna od primjedbi koju smo imali prilike iznijeti je bila u vezi Arapa, a tiče se njihove pasivnosti i neorganiziranosti. Domaćini su nam pojasnili da često puta griješimo kada spominjemo Arape. Naime, učestala greška je da se stavlja znak jednakosti između pojma Arap i pojma Saudijac. Ili Arap – Kuvajčanin. Arapi sada žive na mnogo širem područuju od Arabije. Žive u Siriji, Jordanu, Mauritaniji, Sudanu, Libiji, Maroku... Šejh Hamid nam pojašnjava da je skoro cijelo pleme Kurejš, zajedno sa ostalim ashabskim plemenima, krenulo sa muslimanskim vojskama i četo puta se naselilo u novoosvojenim krajevima. U sadašnjim državama u kojima žive Arapi, često puta vlast imaju neka nova plemena (!) koja su mnogo kasnije prihatila islam. On nam objašnjava da i danas, nažalost, često puta kod Arapa preovladavaju upravo plemenske emocije i plemenski način organizovanja. To podrazumijeva da ima izrazito konzervativnih porodica, koje se ne mješaju ni sa drugim arapskim porodicama, kroz brak i sl., a kamoli sa ostalim muslimanima! Još jedna zanimljivost, vezana za ovu časnu porodicu, je da svoju djecu prvo uče Kur'anu napamet, a tek ih potom šalju u osnovne škole! Prijatno smo iznenađeni da su Poslanikovi, s.a.v.s., potomci ovako aktivni, društveno osvješteni, da aktivno prate stanje muslimana u cijelom svijetu i daju svoj doprinos popravci – islahu koliko god su u mogućnosti.

30.12.2011.

Imanuel Kant o vjeronauci

Nedavno sam, razgledajući stare i polovne knjige, naišao na knjižicu koja me privukla svojim nazivom: „Vaspitavanje dece". Kada sam uzeo knjigu vidio sam da se radi o interesantnom štivu a još interesantnija mi je postala kada sam vidio da je to djelo poznatog mislioca Imanuela Kanta. U ovome, ne tako poznatom spisu, u originalu nazvanom „Spis o pedagogiji", Imanuel Kant govori o odgoju i obrazovanju djece. Knjiga se pojavila još 1803. god. za Kantova života a izdao ju je njegov učenik Rink. Nastala je prema rukopisima samog Kanta i određenih bilježaka sa njegovog predavanja. Ovo predavanje je Kant držao u okviru kursa iz pedagogije 1774. god. na univerzitetu u Kenigzebergu. Knjigu je 1922. god. preveo Milan Šević a izdata je u Beogradu. Ovo djelo je obimom manje ali u sebi sadrži veoma bogate misli i stavove. Skoro na samom početku Kant kaže: „Čovjek smo vaspitanjem može postati čovjekom. On nije ništa dugo do ono što od njega načini vaspitanje. Treba primijetiti da čovjeka može vaspitati samo čovjek koji je takođe vaspitan. (...) Iza edukacije se krije velika tajna savršenstva čovječje prirode." (str. 11) U duhu prirodne filozofije (al-fitrah) Kant zaključuje: „... tako bi otprilike mogao i Tvorac da kaže čovjeku - „Ja sam te naoružao svim dispozicijama za dobro. Na tebi je da ih razviješ; tvoja sopstvena sreća i nesreća zavise od tebe samoga." (str. 14) Imanuel Kant kao da je prepričao naširoko poznati stav hazreti Alije, r.a., kada je rekao: „Djecu treba vaspitavati ne za sadašnje nego za buduće što je moguće bolje stanje, to jest za ideju čovječanstva!" (str. 15) „Vaspitanje je najveći i najteži problem koji stoji pred čovjekom!" - je Kantova tvrdnja koja se posebno danas vidi kao istinita i aktuelna. „Stvar se ne završava u dresiranju već je najbitnije da se djeca nauče misliti. (...) Bog je najsvetije biće i hoće samo ono što je dobro i zahtjeva da mi vrlinu vršimo zbog njene unutrašnje vrijednosti a ne zbog toga što to On želi." (str. 17) Kant smatra da djecu treba veoma rano učiti religijskim pojmovima. Na str. 60, u ovome djelu, on se pita: „Šta je religija? Religija je zakon u nama, ukoliko dobija važnost od jednog Zakonodavca i Sudije nad nama; ona je, na poznavanje Boga primijenjen moral. Ako religiju ne spojimo sa moralom religija onda nije ništa drugo nego gomilanje. Slavljenje Boga, molitva (...) treba da čovjeku daju novu snagu, da budu izraz jednog srca, oživotvorene predstava o dužnostima. (...) Stoga je za svaku moralnost potrebna religija. Ali ne smije se započeti sa teologijom. Religija koja se zasniva samo na teologije nikada ne može imati u sebi nešto moralno. (...) Ako religija ne pristupi moralnoj savjesnosti onda ona nema vrijednost. Religija bez moralne savjesnosti je sujevjerni obred. Bogu služimo na primjer kada hvalimo Njegovu moć, slavimo Njegovu mudrost, a da i ne mislimo na to kako da izvršavamo Božije zakone - štaviše i ne poznajemo Njegovu moć, mudrost. Takva slava i hvala je uspavljujuće sredstvo za svijest takvih ljudi i jastuk na kome ona treba da mirno spava. (...) Pravo poštovanje Boga sastoji se u tome da se postupa po volji Božijoj i upravo tome moramo djecu naučiti. (...) Pojam Boga treba da pri svakom izgovaranjem Njegovog imena prožima čovjeka strahopoštovanjem, i stoga čovjek treba da ga rijetko upotrebljava a nikada lahkomisleno. Dijete treba da nauči da osjeća strahopoštovanje pred Bogom kao Gospodarom života i cijelog svijeta, zatim kao Skrbnikom ljudi i najzad kao njihovim Sudijom. Kažu da je Njutn kada god bi izgovorio ime Božije neko vrijeme zastao i razmišljao. Sjedinjenim objašnjenjem pojma Boga i dužnosti dijete bolje uči da poštuje Božiju skrb prema živim stvorovima, i čuva se sklonosti prema razaranju i svireposti... Djecu dakle moramo naučiti nekim pojmovima o Najvišem biću da bi - kada vide kako se drugi Bogu mole - znali kome da se mole i zašto to čine. (...) Njima se moramo učiti već od rane mladosti..." (str. 62) O svojim roditeljima, koji su ga odgajali u religijskom duhu, Kant kaže: „Nikada, nijedan jedini put ja od svojih roditelja nisam čuo bilo šta ružno, vidio išta nepristojno." Posebno govoreći o majci je kazao: „Moja majka bijaše ljubazna, osjećajna, pobožna i pravična žena i nježna majka koja je svoju decu, na primjerima punih vrlina, upućivala u pobožnost. Ona me je često izvodila izvan grada, ukazivana mi na Božija djela, s ushićenjem pričala o Njegovoj svemoći, mudrosti i dobroti i u moje srce usadila duboko strahopoštovanje prema Tvorcu svega postojećeg. Ja nikada neću zaboraviti svoju majku, jer ona bijaše prva koja zasadi i pothrani klicu dobroga u meni, prva koja me uputi na prirodu i njenog Tvorca. Ona je probudila i proširila u meni želju za novim znanjima, a njene poduke su imale vazdašnji blagotvoran uticaj na moj život." (Imanuel Kant o svojoj majci po zapisu Rajnharda Jahmana)

20.05.2011.

(NE)MANJINskA DJECA I DVOSTRUKA DISKRIMINACIJA!!

 

Za sve je kriva matematika! Zbog toga matematiku treba kazniti u sarajevskim školama, a ne Vjeronauku! Predlažem ministru Suljagiću, da zbog urgentnosti situacije hitno donese odluku o kažnjavanju sarajevske Matematike i zaštiti manjinska prava onih koji istu nisu shvatili onako kako je shvataju određeni drugovi i drugarice.

Nekako je matematika kriva što Suljagić ima toliku i toliku platu i što je baš on ministar a ne recimo neko drugi, ko bi sigurno bio (ne smijem napisati pametniji) sposobniji i mudriji pa ne bi na početku svoje epohalne vladavnine (smijem li napisati u sarajevskoj nahiji?) započeo rat sa vjerom, vjernicima i vjerskim zajednicama.

Matematika je glavni krivac što je Suljagić uopšte na mjestu na kojem se nalazi. Jer da nije te čudne matematike u kojoj se zbrajaju glasovi svih razočaranih simpatizera SDA, uglavnom vjernika čiju djecu diskriminiše Suljagić i co. (skraćenica od company a ne od comunisti!), SDP nikada ne bi podario tako vrlog ministra koji je toliko hrabar ateista, da je javno, u Bosni (pardon, Sarajevu), proglasio rat Bogu!

I ovo mi je nekako suština priče: Suljagić je ateista i on se hvališe kako ne vjeruje u Boga, (kao da to nas vjernike interesuje!) kako je za njega „Bog mrtav“ i vidimo ga da odmah i djeluje (sveti se??): diskriminiše vjero-nauku, nauku o Bogu, moralu, čestitosti, ljudskosti. I još nek' mi neko kaže da to nije ideološki!

Čista ideologija: ateizam i komunizam ne priznaju Boga i Bog im je najveći naprijatelj a samim tim i svi oni koji vjeruju u Njega a posebno oni koji poučavaju o Njemu! U tu čudnu matematiku se uvukla i socijalna demokratija. I samo je zakomplikovala! Jer ministar ima pravo da se miješa u svoj posao i da radi na afirmaciji demokratije i demokratskih procesa. Po nečijoj nesreći on radi sa najobrazovanijim dijelom populacije (učiteljima, nastavnicima i profesorima).    

Ako bi recimo, ministar Suljagić odlučio da javno i transparentno, u duhu demokratsko-komunističkih gibanja, a radi nekog većeg cilja, promijeni ime u Nemanja, Nikola, Boško Buha, Duško Dogouško, Mao-ce ili neko drugo, tvrdimo da on ima pravo na to! I niko mu to pravo ne može niti smije osporiti!! Jer je to sloboda izbora kao što su i roditelji djece i sama djeca koja pohađaju vjeronauku slobodno i demokratski izabrali predmet vjeronauku i očekuju nagradu i rezultat od toga svoga izbora.

I kada sam tamam pomislio (moram pisati u jednini ako me drugovi odluče privesti na informativni razgovor - da je jasan krivac!) da se SDP odrekao rigidnog komunizma (ne smijem napisati kumunjarstva) i da otvara novu epohu demokratije, suradnje i dijaloga i da će nam vratiti besplatno zdravstvo, školstvo, rješenje urgentnih socijalnih problema i sl. razočaram se i vidim da su opet udarili, odlukama i(li) instrukcijama, po vjeri i vjernicima. Prvo su udarili na pokrivenu muslimanku koja se usudila da kaže da je Djed Mraz porijeklom i religijom sveti Nikola, te je odmah smijeniše, potom su udarili na jetimsko naselje a sada na svu djecu koja pohađaju vjerunauku. Štaviše, udarili su i na djecu koja (ne)će pohađati vjeronauku!

I za to je kriva matematika! Ko je još kriv? Hmmm. Zlatko Lagumdžija, Sulejman Tihić i co. (opet mislim company ili coalicija a ne comunisti!) i plejada nesposobnih bošnjačkih političara.

Da je recimo ministar odlučio da uvede novi (alternativni) predmet u sarajevske škole, to bi bilo izvrsno razmišljanje i niko se ne bi bunio. Naprotiv! Pa čak recimo da je vratio predmet Marksizam i socijalizam i ponudio ga kao alternativu vjeronauci, i to bi bilo razumljivo... Ali matematika (a ne vjeronauka!) je kriva što za to nema para!

Ili pak da je vrijednim trudom, dugotrajnim razmišljanjem i konstantnom šutnjom osmislio predmet Ateizam ili neki drugi i to bi naišlo na manje reakcije i osude.

A naše reakcije su prirodne: Suljagić i co. (SDP je jasno stao iza njegove odluke a s njima su u co. i SDA) su diskriminisali 41.000 djece koja pohađaju islamsku vjeronauku (i hiljade djece koja pohađaju katolički vjeronauk!) kao i njihove roditelje i Islamsku zajednicu! Ako neko misli da je zadaća Islamske zajednice da osmisli alternativni predmet za 10 % bošnjačke djece koja ne pohađaju vjeronauku grdno se vara! Zar da Islamska zajednica pokreće predmete: ATEIZAM, KOMUNIZAM, BUDALIZAM, EZDEPEIZAM?!

Ako drugovi (iz SDP-a) i drugarice (iz SDA) smatraju da religijske zajednice treba da osmisle programe za djecu koja ne pohađaju izvanredno osmišljene predmete konfesionalnih vjeronauka, a koji bi se trebali zvali Kultura religija, Historija religija ili nešto slično, a čime bi bila obuhvaćena sva djeca koja ne pohađaju vjeronauku, samo su trebali kazati i mi bi svi zdušno na tome radili.    

Matematika je kriva što će u vjerskim zajednicama morati početi intenzivnije raditi na matematici a ne vjeronauci, na zbrajanju skupova i prebrojavanju (ne)manjinske djece i što će sada biti diskriminisani svi! Zbog toga će matematika biti kažnjena i diskriminisana! (za sada samo u Sarajevskom, a naša narodna izreka kaže: „Potkovao se konj (u Sarajevu?) pa i žabe digle noge!“)

Kako divno proljeće (a matematika ga upropasti)!  

 

 

Esmir M. Halilović  

 

28.01.2010.

Čudesa Kur'ana

Isječak iz predavanja o Čudesima i nadnaravnostima Kur'ana, održanom u Svendborgu u Danskoj, 2009 god., možete pogledati ovdje:

http://www.youtube.com/watch?v=sbXpR19NvFs&feature=autofb 

24.10.2009.

Islamski stav spram NEPOTIZMA

NEPOTIZAM  

 

Nepotizam (lat. nepos, nepotis unučad, potomak, te nećak) je termin kojim se označava ponašanje pojedinca, najčešće nosilaca vjerske, političke, ekonomske, vojne ili neke druge moći i utjecaja kojim, zbog svog položaja obezbjeđuje beneficije i druge pogodnosti članovima vlastite porodice, rođacima ili drugim bliskim osobama u odnosu na druge osobe. Kriterij stručnosti ili lične sposobnosti za određenu funkciju pri tome ne igra odlučujuću ulogu.

Pojam je nastao u feudalno skrojenoj papinskoj vlasti.

Nepotizam je, dakle, favoriziranje srodnika (pa i prijatelja ili „zemljaka“), umjesto napredovanja po sposobnostima i zaslugama.

Nepotizam je okosnica feudalizma, ali i kriminala najrazličitijih vrsta. Nepotizam je prijetnja pravdi i pravičnosti, jer koncentriše moć u rukama jedne ili više porodica, familijarne ili neke druge klike, nauštrb raspodjeli moći po stvarnim sposobnostima.

Nepisano geslo nepotizma glasi: „Pomoći svome!“ Tako je Pavao V svojoj obitelji prebacio oko 4 posto ukupnog imetka Crkve!

HISTORIJA NEPOTIZMA

 

Nepotizam je dobio ime po crkvenoj praksi u Srednjem vijeku, kada su neke pape i visokopozicionirani sveštenici, kao biskupi, nadbiskupi i drugi, koji su uzeli zavjet celibata, te uglavnom nisu imali svoje zakonite djece, davali privilegije svojim nećacima ili drugim bliskim rođacima.

Nekada je to rađeno „radi crkvenih interesa“ a nekada radi ličnih inetesa. Pape koje se obično navode kao primjeri ovakvih postupaka su: Sixtus IV, Alexander VI, Paul IV i Pius II. 

Nekoliko papa su svoje nećake postavili na mjesta kardinala. Tako se razvila institucija “kardinala – nećaka”. To je predstavljalo nastavak porodičnih dinastija unutar crkve. Bilo je među kardinalima nećacima i silovatelja, ali i “svetaca”.

Tako naprimjer, papa Callixtus III (Kalist III) poglavar obitelji Borgia, postavlja svoja dva nećaka na položaje kardinala. Jedan od njih, Rodrigo će postati papa Aleksandar VI. Kasnije će ovaj papa postaviti Alessandra Farnesa – brata svoje ljubavnice, na mjesto kardinala, a ovaj  Farnes će kasnije postati papa Paul III.

I ovaj papa, Paul III će principima nepotizma, svoja dva nećaka, koji su bili u dobi od 14 odnosno 16 god. postaviti na mjesta kardinala.

Benedikt VIII imenovao je kardinalima i nećaka i dva brata. Klement VI proglasio je kardinalima odjednom šest nećaka.  Kardinal nećak Siksta IV postao je Julije II, pa se stricu odužio Sikstinskom kapelom.

Cesare Borgia, sin renesansnog pape Aleksandra VI. od oca je dobio gotovo sve crkvene i svjetovne časti koje mu je ovaj mogao dati. U poslu učvršćivanja moći svoga oca i širenja njegove svjetovne vlasti pokazao se toliko »stručnim« da je zaslužio divljenje N. Machiavellija, pisca poznatog priručnika za uspješne vladare, pa mu je, navodno, pri pisanju tog djela poslužio kao uzor idealnog vladara.

Ovako raširena praksa nepotizma je dokrajčena sa bulom koju je izdao papa Innocent XII pod nazivom “Romanum decet Pontificem”, i to 1692 god. Ovom bulom je zabranjeno papama za sva vremena da postavljaju svoje nećake ili bilo koje druge rođake na bilo koje pozicije, osim ako upravo oni nisu najsposobniji od svih kandidata.  

Ipak, nepotizam je nastavljao svoj život kroz vjerske institucije, a odatle se raširio u politiku, ekonomiju i druge oblasti života. Smatra se da ne postoji oblast života u koja nepotizam nije ušao. Također ne postoje ni društva koja su imuna na ovu zloćudnu bolest.

 

NEPOTIZAM KAO ZLO

Nepotizam i favoritiziranje rođaka i prijatelja može imati kratkoročne i dugoročne posljedice na okolinu, društvo ili zajednicu, ovisno o opsegu i posljedicama takve prakse. U svakom slučaju, prisutnost nepotizma je znak bolesti, nezrelosti i slabosti zajednica, društava i pojedinaca koji ih čine.

Nepotizam, uz korupciju i mito predstavlja jedan od najvećih problema naših krajeva, a u savremenim demokratskim društvima ne smatra se nimalo manjim zlom od korupcije i mita.

Nepotizam znači da najbolji kandidat neće biti valorizirani i da će zbog toga cijelo društvo trpjeti posljedice, a da ne spominjemo posljedice koje trpi oštećena osoba. 

Nepotizam obuhvaća i one situacije u kojima se prednost daje nekim osobama, bez obzira na to koliko su one sposobne za obavljanje određenih funkcija, a nastaje uvijek onda kada god se može odlučivati na osnovi diskrecijskih ovlasti. 

Nažalost u našem društvu osoba koji nema odgovarajuću osobu na odgovarajućem mjestu (bilo političku, interesnu ili rodbinsku vezu), njegove šanse da dobije posao u određenim područjima su skoro ravne nuli. 

Za opravdanu sumnju u nepotizam pri imenovanju određenih osoba dovoljna je sama činjenica da je imenovani blizak rođak kakvog moćnika.

Dakle, moćnik koji na značajan položaj postavlja rođaka, prijatelja ili drugu podobnu osobu prvashodno to čini zato da mu ugodi i da njegovim korištenjem učvrsti vlastiti položaj.

Riječ nepotizam opisuje proces prožimanja sistema vlasti vezama lojalnosti koje proističu iz rodbinskih i drugih ličnih odnosa, te izgradnju nevidljive infrastrukture vladanja i upravljanja mimo direktnih ovlaštenja izbornog tijela a s ciljem reprodukcije (reizbora) vladajuće skupine.

Ukratko, nepotizam je specifično sredstvo učvršćenja vlasti kojom se postiže sretna kombinacija lojalnosti i stručnosti njenih nositelja. Nikakva etička, logička, pravna ili ideološka akrobatika nepotizmu ne može pripisati drugu bit od one koju imanentno sadrži, a to je interes za učvršćenje vlasti.


ISLAMSKI STAV SPRAM NEPOTIZMA

Nepotizam je bez ikakve sumnje vrsta nepravde i kao takav je oštro osuđen brojnim islamskim tekstovima. Navodimo neke od njih:

Uzvišeni Allah kaže:  

 

“Uistinu, Allah naređuje pravdu i dobročinstvo i davanje rodbini, a zabranjuje razvrat i ružne stvari i tiraniju...”[1]

“O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite.” (El-Maide, 8.)

Osobina pravednosti posebno je poželjna pri raspodjeli radnih mjesta među ljudima. Uzvišeni je rekao: “Allah vam zapovijeda  da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.” (En-Nisa', 58.)

Svemogući je svome Vjerovjesniku Davudu, alejhisselam, objavio: “O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.” (Sad, 26.)

"Reci: ‘Gospodar moj naređuje – pravednost. I obraćajte se samo Njemu kad god obavljate namaz, i molite Mu se iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Kao što vas je iz ničega stvorio, tako će vas ponovo oživjeti. On jednima na pravi put ukazuje, a druge, s pravom, u zabludi ostavlja, jer oni, mjesto Allaha, šejtane za zaštitnike uzimaju i misle da dobro rade.’" (El-E'araf, 29-30)

"Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone, - Allah, zaista, voli one koji su pravični." (Al-Mumtehine, 8.)

Allah, dž.š., kaže:

"I tako smo od vas učinili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok." (El-Bekare, 143)

En-Nu'man bin Bešir pripovijeda: «Otac mi je poklonio nešto od svog imetka, a moja majka 'Amra bint Revvaha, je prigovorila: 'Nisam zadovoljna sve dok to ne potvrdi Allahov Poslanik, s.a.v.s.' Otac je otišao Alejhisselamu da bi se osvjedočio u ispravnost poklonjenog dijela imetka. Poslanik, s.a.v.s., ga je upitao: 'Da li si to isto poklonio i ostaloj djeci?' odgovorio je: 'Ne'...a onda je dodao: 'Boj se Allaha i budi pravedan prema svojoj djeci. Ja ne mogu potvrditi nešto što je nepravedno.' Moj otac je, nakon povratka, povukao darovanu imovinu.»[2]

Kada je riječ o provednom postupku među djecom, Resulullah, s.a.v.s., je rekao i ovo: «Zaista Allah Uzvišeni voli da budete pravedni prema vašoj djeci, čak i kad ih ljubite.»[3]

U drugoj predaji 'Abdullah bin 'Amr bin el-'As, radijallahu anhuma, kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Zaista su pravedni kod Allaha na osvijetljenim minberima; oni koji provode pravdu u svojim presudama, u svojim porodicama i onima koji su im potčinjeni.»[4]

Stoga je Svevišnji Allah rekao:

...Budite pravedni, Allah,  zaista pravedne voli. (El-Hudžurat, 9.)

 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: «Svakog sudiju muslimana prate dva meleka koji ga podstiču na istinu (pravednost), sve dok on to želi. A kada se on namjerno okrene od istine (pravde), meleki ga prepuste samom sebi.»[5]

 

Primjer koji praktično potvrđuje zadovoljenje pravde i pravednosti je stav koji je Poslanik, s.a.v.s., bio zauzeo prema svom prijatelju i sinu svog prijatelja Usami ibn Zajdu r.a., kad mu je došao da se zauzima za jednu ženu iz plemena Mahzum, osuđenu na kaznu odsijecanja ruke zbog počinjene krađe, pa je Kurejšije bio ganuo položaj u kakvom se sirota žena našla, te su se pitali, ko će o njenom problemu razgovarati s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Pitali su se, može li se na to osmjeliti iko osim Usame ibn Zajda, sina Poslanikovoga, s.a.v.s., dobrog prijatelja. Usama mu se obratio, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., je uzvratio:

"Zar se zauzimaš u vezi s jednom od Allahovih naredbi?" Tad je ustao, održao besjedu i završio je riječima:

"Oni prije vas su propali samo zbog toga što su plemenitašu, kad ukrade, opraštali, a običnoga čovjeka su zbog istog grijeha kažnjavali. Tako mi Allaha, kad bi Fatima, kćerka Muhammedova, ukrala, ja bih joj ruku odsjekao".[6]

 

Veliki broj ljudi u povijesti ljudskog roda primio je islam zahvaljujući pravdi i pravednim postupcima pripadnika islama. Danas, na žalost ne možemo reći da iko prima islam radi pravde i pravičnosti među muslimanima! Nepotizam je vid nepravde koji je duboko ukorijenjen u muslimane, i kao takav na žalost je kamen spoticanja muslimana.

 

 Zbog svega navedenog nephodno je :

-          Pokrenuti akciju informisanja o štetnostima i zlu nepotizma

-          da se donesu konkretne mjere za suzbijanje nepotizma

-          ukidanje privilegovani “prava” kod zapošljavanja i

-          osiguranje jasnih kriterija pri zapošljavanju.   

 

 





[1] En-Nahl, 90.

[2] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[3] Hadis bilježi Ibn Nedždžar od En-Nu'man bin Bešira.

[4] Hadis bilježe Muslim, En-Nesai i El-Hakim.

[5] Hadis bilježi Et-Taberani.

[6] Prenose Al-Bukari i Muslim na vi{e mjesta u svojim sahihima.

23.10.2009.

U HAJRU I IŠČEKIVANJU HAJRA!

Prije neki dan, nakon redovnog i uobičajenog selama, jedan prijatelj pita drugoga: „Kako si?“ Na to mu ovaj odgovori: „Evo, u hajru sam i u iščekivanju hajra!“ Nakon što se ovaj zamisli, i on na isto pitanje odgovori: „I ja sam u hajru i iščekivanju hajra!“ Interesantno je da su njih dvojica, bili u dva različita hajra – dobra, a i ono dobro koje su iščekivali je bilo različito kod obojice! Poruka ovog događaja je da su vjernici uvijek u hajru – dobru i iščekivanju hajra – dobra!

Muhammed, s.a.v.s., u jednom divnom hadisu je rekao:

عجبا لأمر المؤمن إن أمره كله خير ، وليس ذاك لأحد إلا للمؤمن ؛ إن أصابته سرّاء شكر ؛ فكان خيراً له ، وإن أصابته ضرّاء صبر ؛ فكان خيراً له . رواه مسلم

“Divan je slučaj vjernika – on je uvijek u hajru! I to nije ni sa kim slučaj osim sa vjernikom! Kada mu se dogodi neko dobro on zahvaljuje Allahu – to je hajr za njega, a kada ga snađe nevolja on osaburi i zahvaljuje Allahu, pa mu opet bude dobro!” (Muslim)

Dakle, Poslanik s.a.v.s. nas uči da su samo vjernici uvijek u hajru. I uvijek iščekuju hajr. I u tome im niko na ovome svijetu nije ravan!   

Prenosi se da je Isa, neka je Allahov mir i spas na njega,  jedne prilike prošao pored čovjeka koji je bio slijep, gubav i nepokretan, čije su strane tijela bile oduzete, a meso na tijelu mu od lepre, a taj bolesnik govori:

“Hvala Allahu koji me je sačuvao brojnih kušnji kojima je kušao brojne svoje robove!»

Na to mu Isa, neka je Allahov mir i spas na njega, reče: “O ti čovječe, koja stvar te mimoišla od kušnje?” Pa mu on reče: “O Dušo data od Allaha!!! Ja sam bolji od onih kojima Allah u srca nije dao da spoznaju ono što sam ja spoznao. Zar mi dao jezik kojim Ga spominjem i srce koje je zahvalno?!! Tada mu Isa, neka je Allahov mir i spas na njega, reče: “Istinu si rekao! Daj mi svoju ruku!” Ovaj mu je pruži. Kad, najednom, Allahovim čudom, posta od najljepših ljudi u licu i najljepšeg izgleda. Allah ga je izliječio od onoga u čemu je bio, te on posta jedan od onih koji su iskreno bili uz Isa a.s. i robovali Allahu s njim.

KAKAV HAJR VJERNICI IŠČEKUJU?

-          Allahovu pomoć u dunjalučkom životu:

Uzvišeni Allah kaže:

إنا لننصر رسلنا والذين آمنوا في الحياة الدنيا

„Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjerike u životu na ovom svijetu“ (Gafir, 51)

-          Pomoć protiv dušmana:

 إن ينصركم الله فلا غالب لكم ، وإن يخذلكم فمن ذا الذي ينصركم من بعده

„Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allah neka se pouzdaju vjernici!“ (Ali Imran, 160)

-          Podrška onima koji pomažu Allahovu vjeru:

ولينصرن الله من ينصره إن الله لقوي عزيز

„A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru njegovu pomažu“ (El-Hadždž, 40.)

-          Allah je uvijek pomagao vjernike:

وكان حقاً علينا نصر المؤمنين

„a dužnost Nam je bila vjernike pomoći.“ (Er-Rum, 47)

وأخرى تحبونها نصر من الله وفتح قريب

„a daće vam i drugu blagodat koju jedva čekate; Allahovu pomoć i skoru pobjedu!“ (Es-Saff, 13)

وينصرك الله نصر عزيزاً

I da bi te Allah pobjedonosnom pomoći pomogao.“ (El-Feth, 3)

فصبروا على ماكذبوا وأوذوا حتى أتاهم نصرنا

„...pa su trpjeli što su ih u laž ugonili i mučili sve dok im ne bi došla pomoć Naša“ (El-En'am, 34)

حتى إذا استيئس الرسل وظنوا أنهم قد كذبوا جاءهم نصرنا

„I kad bi poslanici gotovo nadu izgubili i pomišljali da će ih lašcima proglasiti, pomoć Naša bi im došla;“ (Jusuf, 110)

 والله يؤيد بنصره من يشاء

A Allah Svojom pomoći čini moćnim onoga koga On hoće.“ (Ali Imran, 13)

ولقد سبقت كلمتنا لعبادنا المرسلين إنهم لهم المنصورون،وإن جندنا لهم الغالبون

 

„A riječ Naša je davno rečena o robovima Našim, o poslanicima: “Oni će biti, doista, potpomognuti i vojska Naša će zacijelo pobijediti!’ (Es-Safat, 171-173)

ألا إن نصر الله قريب

„Allahova pomoć je zaista blizu!“ (El-Bekare, 214)

 

DOBRO OVOGA I BUDUĆEG SVIJETA

 Uzvišeni Allah upućuje svoje iskrene robove da neprestalno čine dovu da im Allah dž.š., podari dobro ovoga i budućeg svijeta. Ovo je bila i dova koju je Allahov Poslanik s.a.v.s. najčešće učio:

Enes bin Malik, radijallahu anhu, kaže: „Dova s kojom se Vjerovjesnik najčešće obraćao Allahu bila je

Rabbena atina fid-dun'ja haseneten ve fil ahireti haseneten ve kina 'azaben-nar

Gospodaru, podari nam dobro na ovom svijetu a i na ahiretu, i sačuvaj nas vatre. Tako bi Enes kada bi upućivao dovu, molio Allaha ovim riječima. (Buhari, Muslim)

Dakle, vjernici su upućeni na sva dobra i blagodati ovoga svijeta, ali samo oni će dobiti i nagrade budućeg svijeta.

فمن الناس من يقول ربنا آتنا في الدنيا وما له في الآخرة من خلاق.  ومنهم من يقول ربنا آتنا في الدنيا حسنة وفي الآخرة حسنة وقنا عذاب النار . أولئك لهم نصيب مما كسبوا والله سريع الحساب

„Ima ljudi koji govore: “Daj Ti nama, Gospodaru naš, na ovom svijetu!” Takvi na onom svijetu neće imati ništa. A ima i onih koji govore: “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!” Njih čeka nagrada koju su zaslužili! – A Allah brzo sviđa račune.“ (El-Bekare, 200-203)

Divno li je biti vjernik!

Blago li se vjernicima! Uvijek su u hajru! I uvijek iščekuju hajr!  

 

mr. Esmir M. Halilović

 

 

 

12.10.2009.

Izvještaj o ramazanu u Danskoj - 2009

Mr. ESMIR M. HALILOVIĆ

Ilirski put bb

Zenica

(esmir_h@yahoo.com)

 

Uredu za dijasporu Rijaseta IZ

Islamskoj zajednici Bošnjaka Danske

Džematu Svendborg

 

Predmet: Izvještaj o radu za RAMAZAN 2009 GOD.

 

 

Poštovani! U periodu od 17.8. do 25.9., na poziv džemata Svendborg i moga prijatelja, v.d. glavnog imama Nermin-ef. Babića, bio sam angažovan kao imam, hatib, vaiz i muallim u džematu Svendborg u Danskoj.  

U džematu  Svendborgu sam bio vanredno lijepo primljen i prihvaćen, na čemu se najtoplije zahvaljujem džematskom odboru i svim džematlijama! Ovo gostoprimstvo je bilo od prvog trenutka i trajalo je do samog ispraćaja. Džematlije Svendborga su, radi ramazana i ramazanskih ibadeta uložile enormne napore svake prirode, na čemu im treba čestitati.

U toku ramazana svakodnevno su odvijale se sljedeće aktivnosti:

-          Klanjanje podne namaza u džematu

-          Učenje mukabele poslije podne namaza

-          Osvrt na proučeni džuz (predavanje o određenim moralnim aspektima džuza koji je učen)

-          Klanjanje ikindije namaza u džematu

-          Klanjane jacije i teravih namaza

-          Predavnje poslije teravih namaza

-          Pouka za odrasle poslije mukabele ili poslije ikindije

Aktivnosti koje su bile periodične:

-          Mektebska pouka za djecu, subotom i nedjeljom

-          Zajednički iftari džematlija u prostorijama džemata

-          Omladinski iftari

-          Zajedničko gledanje utakmica Reprezentacije BiH

-          Multimedijalna predavanja – petkom i subotom navečer

-          Posjete džematlijama

Osvrt na aktivnosti:

Ukupno je u džematu Svendborg održano:

-          10 multimedijalnih predavanja

-          29 osvrta na džuz – predavanja iz oblasti tefsira

-          27 predavanja poslije jacije, odnosno teravije (uglavnom se radilo o jednom ili više hadisa sa moralnim i drugim porukama)

-          5 džuma namaza

-          3 odrasle osobe su prešle sufaru i „ušle“ u učenje Kur'ana. To su: Rašida Bučan, Ramo Alić i Sead Beširević.

-          Dva susreta sa turskim džematom Svendborg

-          Posjeta svim (ukupno 5 šehidskih porodica plus dvije porodice starijih džematlija) šehidskim porodicama za Dan šehida

-          Susret sa gradonačelnikom Svendborga na zajedničkom iftaru

Pored ovoga održano je i:

-          2 predavanja u Odensi

-          Iftar i predavanje u Nyborgu

-          Zajednički sastanak džematskih odbora Odense, Svendborga i Nyborga (jedan u Odensi, drugi u Nyborgu)

-          Predavanje na bajramskoj svečanosti u Kopenhagenu, drugi dan bajrama    

Još neke karakteristike:

-          Veoma slaba posjećenost mektebske nastave

-          Slaba zainteresiranost jednog dijela omladine za teravih namaze i opća predavanja, odnosno druženja na kojima ima i starijih 

Konstatacije, prijedlozi, kritike i smjernice za dalji rad:

1.       Danska je izuzetno uređena zemlja, koja može biti urnek svim islamskim i neislamskim zemljama gdje žive muslimani, pa čak i islamskim odnosno muslimanskim organizacijama, odnosno, zajednicama. Nisam primijetio nikakav animozitet prema muslimanima u toku moga boravka! Naprotiv, između ostalog, u Kopenhagenu sam vidjeo islamski odjevenu ženu kako vozi autobus! Danska je posebno blagonaklona spram Bošnjaka koji su u mnogo čemu u boljem položaju nego u nekim drugim zemljama dijaspore.

2.       U Danskoj sam upoznao predivne ljude Bošnjake i druge muslimane, koji imaju veliki interes za vjerom, ali taj njihov interes je, na žalost, neadekvatno, odnosno skoro nikako (!) zadovoljen.

3.       Neprijatno me iznenadilo loše stanje IZBD-a, i ono što sam više puta istakao bi se moglo sažeti u rečenici: „Bošnjaci u Danskoj žive kao grofovi, ali im Islamska Zajednica polahko krepaje!“ U prilog ove konstatacije govore sljedeći pokazatelji: u Danskoj živi oko 20.000 Bošnjaka (sa novim generacijama rođenim tamo, i sa novim doseljenicima, taj broj je nesumljivo veći!), od toga je samo oko 1300 – 1400 članova (neki broje i do 5000) IZBD-a!!! Na toliki broj Bošnjaka IZBD nema ni jednog jedinog stalno zaposlenog imama!!! Od 14 džemata koji se vode kao članovi IZBD-a, samo neki bi mogli da se nazovu džemati, jer se uglavnom radi o ramazanskim džematima. Također, ovi džemati se i dalje profiliraju i „traže sami sebe“, te osciliraju od otvorenog negiranja institucija i vodećih ličnosti IZ-a, odnosno IZBD-a, do potpune samostalnosti i neosjećaja za kolektivitet i zajedništvo.

4.       Nedostatak autoriteta. Nedostatkom i nepostojanjem stručnog imamskog kadra javljaju se razni mešetari i „internet šejhovi“ koji daju najrazličitije fetve i tumačenja. To odbija najveći broj muslimana, a posebno omladinu. Zbog svega ovoga, najčešća je bespotrebna podvojenost u džematima koja nas dodatno slabi. Kako bi se ovo riješlio što hitnije treba organizirati odlazak minimalno 5 imama u Dansku i rasporediti ih po logičnom slijedu.

5.       Danska se nalazi između Njemačke i Švedske. I jedna i druga zemlja imaju mnogo bolje uređene sisteme džemata, imama i islamske zajednice, te bi se pod hitno trebalo održati nekoliko sastanaka na kojima bi se prihvatila pozitivna iskustva ove dvije države i implementirale u Danskoj.

6.       Članarina u Danskoj je veoma šarolika i kreće se u rasponu od 200 do 650 kruna za godinu dana. U nekim džematima je ona pojedinačna a u nekima porodična. Ovo bi se trebalo što prije riješiti jedinstvenim pravilnikom o članarini i centralizaciji iste.

7.       Enormno veliki izdaci za plaćanje kirija, režija i sl. Zbog ovoga bi trebalo napraviti plan rješavanja džematskih prostorija u svim mjestima gdje žive muslimani Bošnjaci, Albanci, Romi i drugi koji razumiju bosanski jezik. Predpostavljam da je u nekim gradovima, več dato za ove izdatke sredstava koliko je moglo pokriti troškove kupovine vlastitih prostorija.

 

 

   

14.04.2009.

POTIRANJE RUKAMA PO LICU NAKON DOVE JE SUNNET!

 

 

Jedno od pitanja koja su bila postavljena od strane nekih naših mladića i djevojaka, a na koje, čini mi se, nije bilo jasnog odgovora je i pitanje potiranja rukama po licu nakon činjenja dove.  

Na žalost i ovo, toliko sitno pitanje, donijelo je dozu nepovjerenja i jaza između onih Bošnjaka koji to čine – oslanjajući se na viševjekovnu hanefijsko-bošnjačku tradiciju i onih Bošnjaka koji to smatraju nekim bid'atom i koji nakon što učine dovu dragom Allahu dž.š., samo spuste ruke, kao da ni njima nije jasno šta će dalje sa svojim rukama, ali neće ono što čine ostali.

Molim Uzvišenog Allaha dž.š., da tekst koji slijedi pomogne u odgovoru na ovo pitanje!

 

Istražujući neke vrste hadisa, u Ebu Davudovom „Sunenu“, naišao sam na sljedeći hadis:  

 

-          حَدَّثَنَا قُتَيْبَةُ بْنُ سَعِيدٍ حَدَّثَنَا ابْنُ لَهِيعَةَ عَنْ حَفْصِ بْنِ هَاشِمِ بْنِ عُتْبَةَ بْنِ أَبِي وَقَّاصٍ عَنْ السَّائِبِ بْنِ يَزِيدَ عَنْ أَبِيهِ

-          أَنَّ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ كَانَ إِذَا دَعَا فَرَفَعَ يَدَيْهِ مَسَحَ وَجْهَهُ بِيَدَيْهِ

Es-Saib b. Jezid prenosi od svoga oca da je Allahov Vjerovjesnik r, kada bi činio dovu, digao bi ruke a potom potrao lice rukama.“[1]

 

Pored ovog hadisa kojeg, u ovom obliku bilježe Ebu Davud, Ahmed i Ebu Nu'ajm, našao sam i druge hadise koji govore o istoj stvari. Ovi hadisi se prenose od Omera r.a., Ibn Abbasa r.a., od Es-Saiba b. Jezida koji prenosi od svoga oca, od Ez-Zuhrija koji ga prenosi kao mursel predaju i drugih. Sljedeći hadis o ovoj temi glasi:   

 

عن عمر رضي الله عنه قال كان رسول الله صلى الله عليه وسلم إذا مد يديه في الدعاء لم يردهما حتى يمسح بهما وجهه

 

„Od Omera r.a. se prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik s.a.v.s., kada bi digao ruke u dovi, ne bi ih vaćao dok sa njima ne bi potrao svoje lice!“[2]

 

Pored ovog hadisa, koji imam Tirmizi ocjenjuje kao sahih, Ebu Davud prenosi nekoliko hadisa od Ibn Abbasa r.a. sa istim značenjem. Bez ikakve sumnje ovi hadisi kod Ebu Davuda, iako ima primjedbi na njihove senede, su na stepenu hasena zbog brojnosti predaja kojima su došli do nas.

 

Komentarišući ovaj hadis, imam San'ani je lijepo kazao: „U ovome hadisu je dokaz za propisanost potiranja lica rukama nakon završenog učenja dove. Rečeno je da je to radi toga što Allah ne vraća te ruke bez ičega, pa kao da taj rahmet koji im se spusti, treba da se prolije na lice koje je najčasniji ljudski dio tijela i najpreći za počast!“ [3]  

Najslabiji hadis o ovoj temi bilježi Taberani:

 

إن ربكم حي كريم يستحي أن يرفع العبد يديه فيردهما صفرا ، لا خير فيهما ، فإذا رفع أحدكم يديه فليقل : يا حي يا قيوم ، لا إله إلا أنت ، يا أرحم الراحمين - ثلاث مرات - ثم ذا رد يديه فليفرغ الخير على وجهه

 

“Vaš Gospodar je uistinu Živi i Plemeniti. On se stidi da mu rob podigne ruke a da mu ništa od dobra ne dadne. Kada neko od vas podigne svoje ruke neka kaže: “O Živi, o Samoopstojući, nema boga osim Tebe, o Ti najmilostiviji – tri puta, a potom neka, kada vraća ruke, prospe taj hajr na svoje lice.”[4]

 

Imam Buharija, u svome djelu „Edebul-mufred“ sa svojim senedom prenosi predaju u kojoj stoji da je Ebu Nu'ajm vidio Abdullaha b. Omera r.a. i Zubejra b. Avvama r.a. kako potiru svoja lica nakon učenja dove.[5]

 

Abdur-Rezzak u svome „Musannefu“, jedno poglavlje je naslovio:

„Poglavlje o potiranju lica rukama nakon dove“.

U tome poglavlju navodi i predaju od Džurejdža od Jahja b. Se'ida da je Abdullah b. Omer tako činio i tvrdio da su ashabi potirali svoja lica nakon činjenja dove radi bereketa.[6]

 

Dakle, o ovome pitanju imamo sahih – vjerodostojnu predaju, nekoliko hasen predaja, te nekoliko rivajeta sa slabim senedim. 

 

Sa stanovišta hadiske nauke, veoma bitno je napomeniti da kada nađemo neki hadis sa slabim senedom da ne kažemo odmah: „Hadis je da'if!“ nego je ispravno reći: „Sened hadisa je da'if!“

Ukoliko kažemo: „Hadis je da'if!“  mi time kategorično tvrdimo da je i metn tog hadisa da'if što je često puta netačno, jer se možda taj isti metn prenosi nekim drugim sahih senedom.[7] Očiti primjer nam je upravo navedena tematika.       

 

        Ovdje je također važno napomeniti da je potiranje lica nakon činjenja dove mustehab po stanovištu i saglasnosti sve četiri mezheba!

O ovome vidi: kod hanefija: „el-Fetava el-Hindijje“, 5/318; kod malikija: „El-Fevakih ed-divani“, 2/330 i 2/335; kod Šafija: „Fetava Ibn Hadžer“, 1/137 i „Mugni el-muhtadž“, 1/370; i kod hanbelija: „El-Mugni“, 1/449.

Interesantno je čak istači da hanbelije i neki drugi učenjaci smatraju da je propisano da se lice potare čak i nakon učenja kunut-dove! 

Kao zaključak nam se nameće sljedeće: potiranje rukama po licu, nakon činjenja dove, je sunnet Allahovog Poslanika s.a.v.s., koji se prenosi u brojnim predajama  različite jačine. Ujedno je ovo praksa ashaba, tabi'ina i onih poslije njih. Sve četiri ispravna mezheba su saglasna na utemeljenosti ove prakse! Zbog svega navedenog, preporučujemo svima koji čine dovu Allahu dž.š. da nakon što završe svoju dovu, potiru svoje lice!      

 

 

mr. Esmir M. Halilović



[1] Hadis u istom rivajetu bilježe Ebu Davud, Ahmed i Ebu Nu'ajm. Broj hadisa kod Ebu Davuda je 1492, 2/79. 

[2] Imam Tirmizi ga bilježi i kaže da je sahih – garib hadis. Vidi: „Džami'us-sunen“, 57131.

[3] Vidi: „Subulus-selam“, 4/427. 

[4] Taberani, 12/323. Imam Hejsemi je ovaj hadis ocijenio kao metruk predaju.

[5] Nav. Djelo, str: 214.

[6] Vidi: nav. djelo, 2/252.

[7] Vidi više: Ibnus-Sallah, imam hafiz Ebu ‘Amr ‘Usman b. ‘Abdur-Rahman eš-Šehrezuri, „Ma’rifetu enva’i ‘ilmil-hadisi“, Bajrut: Darul-kutubil-’ilmijje, 1423 h. god./2002 god, str: 210.

12.01.2009.

noćni namaz i dova za Palestinu

Svake noći se u Zenici održava noćni namaz i dova za Palestinu (Gazu)

Večeras, u ponedjeljak, 12.01.2009. u 20:00 noćni namaz će biti u Sejmenskoj džamiji.

 

07.01.2009.

dova za Palestinu

DOVA ZA GAZU I PALESTINU (arapski - bosanski)

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ

اللَّهُمَّ إنَّا نَسْأَلُكَ بِأَنَّا نَشْهَدُ أَنَّكَ أنْتَ اللهُ، لا إِلهَ إلا أنْتَ الأَحَدُ الصَّمَدُ، الذي لََمْ يَلِدْ ولم يُولَدْ ولم يَكُنْ لَهُ كُفْوًا أَحَد. اللَّهُمَّ لا إلهَ إلا أنْتَ الْمَنَّان بَدِيعُ السَّمَوات والأرْضِ ذُو الْجَلاَلِ وَالإكْرَامِ. اللَّهُمَّ صَلِ عَلَىَ سَيْدِنَا مُحَمَّدٍ النَّبِيِّ وَأَزْوَاجِهِ أُمَّهَاتِ الْمُؤْمِنينَ وذُرِّيَتِهِ وَآلِ بَيْتِهِ كَمَا صَلَّيْتَ عَلَىَ آلِ إِبْرَاهِيمَ فِي الْعَالَمِينَ إِنَّكَ حَمِيدٌ مَجِيدٌ، يَارَبَنَا لَكَ الْحَمْدُ كَمَا يَنْبِغِي لِجَلاَلِ وَجْهِكَ وعَظِيمِ سُلْطَانِكَ.

اللَّهُمَّ إنَّكَ تَرَىَ مَكَانَنَا وتَسْمَعُ كَلاَمَنَا ولا يَخْفَىَ عَلَيْكَ شَئٌ مِنْ أَمْرِنَا. نَسْأَلُكَ سُؤَالَ مَنْ خَضَعَتْ لَكَ رَقَبَتُهُ، وَفَاضَتْ لَكَ عَبْرَتُهُ وذَلَّتْ لَكَ جَبْهَتُهُ، وسَلَّمَ لَكَ أَمْرَهُ. نَدْعُوكَ دُعَاءَ الْخَائِفِ الضَّرِيرِ. نَسْأَلُكَ يَا رَبَّنَا أَنْ تَنْصُرَ إِخْوَانَنَا في فِلِسْطِينَ عَلَى أَعْدَائِكَ وأَعْدَائِنَا

اللَّهُمَّ فَرِّجْ كُرُبَاتِهِمْ وءَامِنْ رَوْعَاتِهِمْ وَاسْتُرْ عَوْرَاتِهِمْ وأَهْلِكْ أَعْدَاءَكَ وأَعْدَاءَهُمْ وانْتَقِمِ اللَّهُمَّ مِمَّنْ ظَلَمَهُمْ وآذَاهُمْ

اللَّهُمَّ مَنْ أَرَادَهُمْ وَأَرَادَنَا وَالإسْلامَ والْمُسْلِمِينَ بِخَيْرٍ فَوَفِّقْهُ لِكُلِّ خَيْرٍ ومَنْ أَرَادَهُمْ وأَرَادَنَا وَالإسْلامَ والْمُسْلِمِينَ بِشَرٍّ فَاجْعَلْ كَيْدَهُ في نَحْرِهِ واجْعَلْ تَدْبِيرَهُ تَدْمِيرَه وأَهْلِكْهُ كَمَا أَهْلَكَتَ عَادًا وَثَمُود.

اللَّهُمَّ مُنْزِلَ الكِتابِ مُجْرِيَ السَّحَابِ هَازِمَ الأحْزابِ إِهْزِمْ الصَّهايِنَةَ وانُصْرْنَا عَلَيْهِمْ ياألله وَاشْفِ صُدُورَ قَوْمٍ مُؤْمِنِينَ اللَّهُمَّ أَرِنَا فِيهِمْ عَجَائِبَ قُدْرَتِكَ يَامَنْ لا يُعْجِزُكَ شَيْئٌ في الأرْضِ وَلا في السَّمَاءِ.

اللَّهُمَّ إنَّا نَشْكُو إِلَيْكَ ضَعْفَ قُوتِنَا وَقِلّةَ حِيلَتِنَا وهَوَانَنَا عَلَىَ النَّاسِ ياأَرْحَمَ الرَّاحِمِينَ أنْتَ رَبُّ الْمُسْتَضْعَفِينَ وأنْتَ رَبُّنَا إلَىَ مَنْ تَكِلُنَا؟ إلَىَ بَعِيدٍ يَتَجَهَمُنَا، أَمْ إِلىَ عَدُوٍ مَلَّكْتَهُ أَمْرَنَا؟  إنْ لَمْ يَكُنْ بِكَ عَلَيْنَا غَضَبٌ فَلاَ نُبَالِي  وَلَكِنْ عَافِيَتَكَ هي أَوْسَعُ لَنَا

اللَّهُمَّ إنَّ إخْوَانَنَا فِي غَزَّةَ يَسْتَجِيرُونَ بِكَ فَأَجِرْهُمْ وَيَسْتَنْصِرُونَكَ فَانْصُرْهُمْ ويَتَوَكَّلُونَ عَلَيْكَ فَلاَ تَكِلْهُمْ إلَىَ مَنْ سِوَاكَ اللَّهُمَّ فَاكْفِهِمْ بِمَا شِئْتَ وَكَيْفَ شِئْتَ إِنِّكَ عَلَىَ مَا تَشَاءُ قَدِيرٌ اللَّهُمَّ إِنَّهُمْ مَغْلُوبُونَ فَانْتَصِرْ

اللَّهُمَّ إِنَّهُمْ جِيَاعٌ فَأَطْعِمْهُمْ عُرَاةٌ فَاكْسُهُمْ حُفَاةٌ فَاحْمِلْهُمْ مَرْضَى فَاشْفِهِمْ خَائِفُونَ فَأَمِّنْهْم مَطْرُودُونَ فَأْوِهِمْ عَالةٌ فَاغْنِهِمْ اللَّهُمَّ وَكَمَا حَارَبَتْهُمْ الدُّنْيَا في أَرْزَاقِهِمْ وأنْتَ تَمْلِكُ خَزَائِنَ السَّمَواتِ وَالأرْضِ فَامْدُدْهُمْ بَمَدَدٍ مِنْ عِنْدَكَ وَافْتَحْ لَهُمْ بَرَكَاتٍ مِنَ السَّمَواتِ وَالأرْضِ وَاكْفِهِمْ بِفَضْلِكَ عَمَّنْ سِوَاكَ

اللَّهُمَّ رُحْمَاكَ بِالْمَرْضَي وَالْجَرْحَى الَّذِينَ لاَيَجِدُونَ الدَّوَاءَ، والْجَوْعَىَ وَالْعَطْشَىَ الَّذِينَ لاَيَجِدُونَ حَتَىَ الْمَاءَ وَالْعُرَاةَ الَّذِينَ لاَيَمْلِكُونَ في هَذَا الْبَرْدِ الْكِسَاءَ. يَارَبُّ....أنْتَ حَسْبُنَا وَحَسْبُهُمْ وأنْتَ نِعْمَ الْوَكِيلِ اللَّهُمَّ إِنِّا نَسْأَلُكَ أَنْ تُحَرِّرْ الْمَسْجِدَ الأَقْصَىَ مِنْ أَيْدِي الْغَاصِبِينَ

اللَّهُمَّ اكْسِرْ قَيْدَ مَسْجِدِنَا وَأَعِدْهُ إِلَيْنَا وَإِلَىَ الْمُسْلِمِينَ وَاكْتُبْ لَنَا فِيهِ صَلاةً تَامَّةً وارْزُقْنَا الشَّهَادَةَ عَلىَ أَعْتَابِه يَارَبَّ الْعَالَمِينَ

اللَّهُمَّ أَصْلِحْ لَنَا دِينَنَا الَّذِي هُو عِصْمَةُ أَمْرِنَا وَأَصْلِحْ لَنَا دُنْيَانَا الَّتِي فِيهَا مَعَاشُنَا وَأَصْلِحْ لَنَا آخِرَتَنَا التي إِلَيْهَا مَعَادُنَا، واجْعَلِ الْحَيَاةَ زِيَادًة لَنَا فِيِ كُلِّ خَيْرٍ وَاجْعَلِ الْمَوتَ رَاحَةً لَنَا مِنْ كُلِّ شَرٍّ. اللَّهُمَّ هَيِئْ لَنَا مِنْ أَمْرِنَا رَشَدًا وَاجْعَلْ لَنَا مِنْ كُلِّ ضِيقٍ مَخْرَجًا وَمَنْ كُلِّ هَمٍّ فَرَجًا، وَمَنْ كُلِّ عُسْرٍ يُسْرًا

اللَّهُمَّ زِدْنَا وَلاَتُنْقِصْنَا وَأَعْطِنَا وَلاَتَحْرِمْنَا وَأَكْرِمْنَا وَلاتُهِنَّا وآثِرْنَا وَلاَتُؤْثِرْ عَلَيْنَا وَكُنْ مَعَنَا وَلاَتَكُنْ عَلَيْنَا وَانْصُرْنَا وَلاَ تَنْصُرْ عَلَيْنَا.

           يَارَبُّ ... أَمَرْتَنَا بِالدُّعَاءِ وَوَعَدْتَنَا بِالإِجَابَةِ.   نَدْعُوكَ كَمَا أَمَرْتَنَا فَاسْتَجِبْ لَنَا كَمَا وَعَدْتَنَا.

            Gospodaru, mi Te molimo, svjedočeći da nema drugog boga mimo Tebe, Ti si Jedini i Moćni, Ti nisi rodio niti si rođen i Tebi niko nije ravan! Allahu, nema drugog boga osim Tebe, Ti obilno daruješ, Ti si Stvoritelj nebesa i Zemlje i Tebi pripada sva Uzvišenost i Počast! Allahu, neka je salavat i selam na našeg prvaka, Muhammeda, s.a.v.s., na njegove časne supruge, majke mu'mina i na njegovu porodicu, kao što si Ti donio salavat na porodicu Ibrahimovu; Tebi pripada zahvala i slava! Naš Gospodaru, Tebi pripada zahvala, kao što priliči Tvojoj Uzvišenosti i nenadmašnoj Moći! Allahu, Ti čuješ naše riječi, Ti vidiš naše mjesto i Tebi ništa naše nije skriveno. Upućujemo ti molbu onoga čija pleća su se Tebi ponizila i koji je prepustio sve Tebi. Obraćamo Ti se dovom poniznog i skrušenog roba. Molimo te naš Gospodaru da pomogneš našu braću i sestre u Palestini, od Tvojih i naših neprijatelja!

            Allahu, otkloni od njih i od nas nevolje i strah, pokri njihove i naše sramote, uništi njihove i naše neprijatelje i osveti se onima koji njima i nama čine nasilje i koji njih i nas ponižavaju!

            Allahu, ko bude želio islamu i muslimanima učiniti dobro, Ti to od njega primi i nagradi ga, a ko bude želio islamu i muslimanima zlo, učini da se njegovo zlo njemu vrati, neka njegove zle namjere budu uzrokom njegove propasti i uništi ga kao što si uništio Ad i Semud!

            O Ti Koji si objavio Knjigu i Koji pokrećeš oblake, uništi skupine neprijatelja, uništi Cioniste i pomozi nam protiv njih! O Allahu, izliječi i očisti srca mu'mina! Allahu, pokaži nam na neprijateljima islama veličinu Tvoje Moći, o Ti Kojeg ništa na nebesima i Zemlji ne može spriječiti!

            Allahu, Ti si Gospodar potlačenih i naš Gospodar; kome nas prepuštaš, strancu koji nas muči i neprijatelju kojem si dopustio da vlada sa nama! Ako Ti na nas nisi srdit, mi se ne brinemo i nadamo se samo Tvojoj Milosti!

            Allahu, naša braća u Gazi, od Tebe traže pomoć, pa im pomozi i oni se na Tebe oslanjaju, pa ih ne prepuštaj nikome mimo Tebe! Allahu, zaštiti ih kako Ti hoćeš i sa čime hoćeš, jer Ti možeš sve što hoćeš.             Allahu, oni su napadnuti, pa im pomozi, oni su gladni, pa ih nahrani, oni su bez odjeće, pa ih ogrni, oni su bosi, pa ih obuj, oni su bolesni, pa ih ozdravi, oni su preplašeni, pa ih učini sigurnim, oni su protjerani, pa ih zaštiti i oni su siromašni, pa im podari iz Svoje hazne!

            Allahu, Tebi pripadaju riznice nebesa i Zemlje, pa im iz njih podari i otvori im bereket nebesa i Zemlje i zaštiti ih Svojom zaštitom!

            Allahu, smiluj se bolesnicima i ranjenicima koji se nemaju čime liječiti, smiluj se gladnima i žednima, koji čak ni vode nemaju i smiluj se onima koji nemaju odjeće, u ovim zimski danima!

            Allahu! Ti si nama i njima dovoljan i na Tebe se najbolje osloniti. Allahu, molimo te da nam pomogneš da oslobodimo Mesdžidu-l-Aksa, iz ruku okupatora, uništi okove oko Mesdžida, vrati ga muslimanima i propiši nam da u njemu upotpunimo svoj namaz!

            Allahu, uljepšaj nam naše vjerovanje, uljepšaj nam dunjaluk i ahiret i učini nam dunjalučki život ispunjen svakim dobrom, a smrt nam učini rasterećenjem od svih nedaća! Allahu, učini nas od onih koji čine dobro, podari nam iz svake nedaće izlaz, iz svake brige, rasterećenje i iz svake teškoće olakšanje! Allahu, povećaj nam, a nemoj nam umanjivati, podari nam, a ne uskrati nam, povećaj naš ugled, a nemoj nas poniziti, budi uz nas, a ne protiv nas i pomozi nas, a nemoj nam odmagati!

            Allahu! Naredio si nam dovu i obećao si da ćeš je primiti! Mi Te molimo, kao što si nam naredio, pa primi naše dove, kao što si obećao!

            Uzvišen je naš Gospodar i daleko od onoga kako ga oni predstavljaju. Neka je selam na poslanike i neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova! 

06.01.2009.

no comment



02.12.2008.

povodom odluke suda

(NE)PRAVDA NAD MUSLIMANIMA

 

            Uzvišeni Allah dž.š. nas je učinio svjedocima vremena u kojem se ono što je nenormalno predstavlja kao nešto najnormalnije na ovom svijetu, u kojem se za lažova govori da je najiskreniji, za kradljivca da je najpošteniji, za zločinca da je najmilostiviji. Međutim, pogrešno bi bilo kriviti vrijeme za to. Jer Allah dž.š. u jednom hadisi kudsijju kaže:

«Ne grdite vrijeme! Jer Ja sam vrijeme!»

Kao da nam Allah dž.š. kaže da krivimo samo ljude, jer vrijeme je isto od vremena kada ga je Allah dž.š. stvorio, zajedno sa prostorom tj. cijelim ovim kosmosom. Godina je godina, bila i ostaće dok je svijeta i vijeka. Dan je dan, sat je sat. Vrijeme je isto i jučer i danas ali i sutra. Sve do Sudnjeg dana. Međutim, svjedoci smo jednog doba pokvarenosti ljudskog roda, moralne izopačenosti i gubljenja svih vrijednosti čovjeka. Posebno smo svjedoci dvostrukih, trostrukih i stostrukih standarda i shvatanja pravde i istine u vaktu u kome živimo.

            Tako nas je Allah dž.š. učinio svjedocima genocida, agresije, istrebljivanja, urbicida i svih vrsta barbarstva nad muslimanima-Bošnjacima.

Svi smo mi svjedoci tome ko je pobio 200.000 naše braće i sestara, ko je silovao preko 50.000 naših sestara, srušio više od 1.000 naših džamija, mesdžida i drugih vakufskih objekata. Svi smo mi svjedoci zločina na Makralama. Zar nije tako? Zar nismo prije agresije na Bosnu i Hercegovinu imali većinsko muslimansko stanovništvo u brojnim gradovima Istočne Bosne? Sada u tim istim gradovima jedva da imamo po stotinjak Bošnjačkih porodica. Sjetimo se, braćo, Bratunca, Foče, Višegrada i brojnih drugih gradova.

Nikada ne smijemo zaboraviti te nečuvene zločine, barbarstva i genocid nad našom braćom i sestrama!  

            Ipak, vidite braćo, da Evropa i ostali svijet ne priznaju da je nad nama izvršen genocid, da je ubijeno koliko je ubijeno, niti da je silovano onoliko koliko je silovano! Oni ne znaju ko je bacio granatu na Markale!

Oni ne znaju ko je srušio Stari most! Oni ne znaju ko je ubijao imame i njihove porodice po džamijama! Ali zato oni znaju da nagrade ordenjem holandski bataljon koji je (in)direktno kriv za genocid u Srebrenici!  

Vidite ih kako donose presudu u takozvanom SUDU PRAVDE u Hagu da je Srbija kriva zato što nije a ne zato što jeste! Jedan moj prijatelj nedavno reče: «Kao da hoće da im kažu da su krivi zato što nisu završili posao sa nama muslimanima ovdje u Evropi a proglašeni su nevinim nad svim onim što su na tom polju uspjeli da urade!» A zapitajmo se zbog čega su nas uopšte uništavali i istrebljivali. Allah Uzvišeni nam o tome govori u cijeloj jednoj suri:

SURA 85

Sazviježda – el-Burudž

Mekka – 22 ajeta

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

 


1.                 Tako mi neba sazviježđima okićenog

2.                 i Dana već određenog,

3.                 i prisutnih, i onoga što će biti prisutno, -

4.                 prokleti neka su oni koji su rovove iskopali,

5.                 i vatrom i gorivom ih napunili,

6.                 kada su oko nje sjedili

7.                 i bili svjedoci onoga što su vjernicima radili!

8.                 A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnog, vjerovali,

9.                 čija je vlast i na nebesima i na Zemlji, - a Allah je svemu Svjedok.

10.             One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali pa se ne budu pokajali - čeka patnja u džehennemu i isto tako prženje u ognju,

11.             a one koji budu vjerovali i dobra djela činili čekaju bašče džennetske kroz koje će rijeke teći, - a to veliki uspjeh biti.

12.             Odmazda Gospodara tvoga će, zaista, užasna biti!

13.             On iz ničega stvara, i ponovo će to učiniti;

14.             I on prašta, i pun je ljubavi,

15.             Gospodar svemira, Uzvišeni,

16.             On radi šta je Njemu volja.

17.             Da li je doprla do tebe vijest o vojskama,

18.             faraonu i Semudu?

19.             Ali, ovi koji neće da vjeruju stalno poriču,

20.             a Allahu oni neće moći umaći:

21.             a ovo je Kur’an veličanstveni,

22.             na ploči pomno čuvanoj.


 

Žalosno je gledati mase Bošnjaka kako su zaboravile na genocid i agresiju!

A nakon genocida i agresije sve svoje oči smo usmjerili prema svijetu koji je gledao kako nas kolju, ubijaju, pale, uništavaju, i očekivali smo da nas taj isti svijet proglasi žrtvama, iako mi dobro znamo da smo bili žrtve.

I taj proces kvazisuđenja i kvaziodbrane se je rastegao više od deset godina. I nakon svega toga, kao grom iz vedra neba nas pogodi presuda da nisu krivi oni koji su krivi, nego samo oni koji su im pomagali, a ko su ti – ne zna se! Pa ako je zaista tako, zašto su onda predsjednika te države koja je izvršila agresiju na nas uopšte zatvorili u Hag? Ili još prije, zašto je taj predsjednik koji nije naredio sve što je naredio potpisivao primirje za rat u kome nije učestovao ni on ni njegova zemlja!? Zašto su toj državi koja nije počinila to što je počinila, nametane sankcije da ne čini to što čini?!

Dakle, istina je da je Slobodan Milošević ubijen i otrovan! Zašto? Pa da bi sve išlo ovim tokom kako ide! I što reče jedan moj prijatelj: «Dobro smo prošli! Mogli su i nas proglasiti krivim!» Jer zaista, mi smo im krivi što smo živi, autohtoni evropski narod koji je primio islam i živi sa islamom več više od 500 godina!

Jedna mudra hikaja govori o tome da je sultan Fatih uoči osvajanja Bosne sanjao čudan san. Sanjao je prelijepe rijeke i izvore, brda i ravnice. U svemu tome je vidjeo veliku vatru. Oko vatre je vidjeo tri najbliža prijatelja Allahova Poslanika a.s.: Ebu Bekra r.a., Osmana r.a. i Aliju r.a. Njegov šejh mu je ovako protumačio taj san: «Ta prekrasna zemlja koju si vidio je Bosna. Vatra u njoj je Allahova vjera koja će biti do Sudnjeg dana. Ebu Bekr r.a. kraj vatre ti govori da će u Bosni uvijek biti istinoljubivih ljudi koji će biti spremni da ginu za istinu. Osman r.a. kojeg si vidio predstavlja one od Bošnjaka koji će biti stidni i čestiti kao hazreti Osman. A Alija kojeg si vidio kraj vatre predstavlja taj hrabri narod koji će uvijek biti spreman da se bori protiv svojih dušmana hrabro poput hazreti Alije! A to što pored vatre nisi vidio pravednog Hazreti Omera to znači da muslimani u toj zemlji nikada neće dobijati pravdu, nego će se sami morati da bore za nju! Pa koliko se budu borili za pravdu – toliko će je i imati!»         

To su ti dvostruki aršini svijeta spram islama i muslimana. Ti isti aršini vrijede za Iran koji se trudi da iskoristi atomsku energiju u mirovne svrhe i razvoj svoje zemlje, ali ne vrijede za Sjevernu Koreju na čijem čelu se nalazi nenormalna osoba. Jedni aršini vrijede za Palestince i Kurde a potpuno drugi aršini za kršćane na Istočnom Timoru i Južnom Sudanu. Jedni aršini su za primanje u Evropsku uniju Grčke i drugih slabo razvijenih država, a potpuno drugi za primanje dobro razvijene Turske!  

            U šta se, dakle, možemo mi, muslimani pouzdati i na koga se možemo osloniti? Odgovor je samo jedan: na dragog Allaha dž.š.! On je onaj koji je Sebe nazvao Pravedni a to Njegovo svojstvo je u suprotnosti sa ovom nepravdom, neredom, nasiljem i tiranijom! Zbog toga, Allaha dž.š. ne može spoznati onaj ko ne zna šta je to pravda i šta ona zahjeva. Pogledajmo braćo naša tijela kako je u njima sve skladno i harmonično! To je u nama uredio Pravedni Allah! Pogledajmo braćo cijeli svemir kako je sastavljen od miliona i milijardi tijela ali «sve svojom putanjom plovi». I to je uspostavio Pravedni Allah. On nam je poslao vjeru i Knjigu u kojim se traži pravednost svake vrste. Uzvišeni Allah dž.š. kaže: «O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali, - pa, Allah zaista zna ono što radite.” (En-Nisa, 135.)

            “O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (El-Maida, 8)

            Dakle, Uzvišeni Allah nam je naredio da budemo pravedni u svakoj situaciji, a vrhunac pravde je poštovati naredbe i propise Pravednog Vladara i Gospodara ljudi. Također, Allah dž.š. od nas traži da budemo pravedni prema samim sebi tako što se nećemo ogriješiti o Allahove zabrane; da budemo pravedni prema svojim suprugama i svojoj djeci, svojim roditeljima i rođacima, komšijama pa čak i neprijateljima! Jedan mudra izreka prvih muslimana kaže:

            “Jedan sat pravednosti je bolji od 70 godina ibadeta!”

            Zbog svega ovoga, braćo i sestre, budimo uvijek, i prema svakome – PRAVEDNI jer ćemo svi doći na dan Pravde kada će samo Pravedni Allah suditi i prema svima pravedno postupiti!

 

Esmir M. Halilović   

 

 

24.11.2008.

Jedno razmišljanje

S obzirom da su naše hadžije blizu posjete Kabi, evo jednog divnog opisa prvog susreta sa Kabom:

Dok obilazite i prilazite bliže Kabi, osjećate se kao potočić koji

se spaja s velikom rijekom. Ponijeti valom, gubite tlo pod nogama

i iznenada lebdite, nošeni bujicom. Približavajući se centru, gomila

vas pritišće toliko snažno kao da se ponovo rađate. Vi ste sada dio

Ummeta. Vi ste sada istinski čovjek, ...

Kaba je Sunce svijeta čije vas lice privlači u svoju orbitu. Postali ste dio ovog univerzalnog

sistema. Obilazeći oko Allahove kuće, uskoro ćete zaboraviti na sebe...

Preobraženi ste u česticu koja se postepeno topi i nestaje. To je apsolutna

ljubav na svom vrhuncu.

hm. interesantno i lijepo opisano

17.11.2008.

Biss turs Zenica, druga grupa hadžija

Jutros, tačno u 9 sati sa trga Alije Izetbegovića u Zenici, na obavljanje hadža je otišla grupa od 150 hadžija u organizaciji Bisstursa iz Zenice...

Kao i svake godine, prilikom ispračanja hadžija okupio se veliki broj prijatelja, rodbine i ostalih koji su došli da podijele radost polaska na hadž.

Dovu za polazak im je proučio muftija zenički mr. Ejub-ef. Dautović, te im ispred IZ zaželio sretan i hairli put.

Da ovdje spomenem da me duboka i istinska vjera našeg naroda opet, posebno jučer u Sarajevu i danas u Zenici, dirnila do srži. Naime, nevjerovatno je koliko naši vjernici vole hadž, hadžije i sve ono što je za njega vezano!

Impozantno zvuči činjenica da su naše hadžije, sa svojim porodicama, ove godine izdvojili za hadž

oko 10 MILIONA KM!!!

Ovo nam govori najmanje dvije stvari:

1. ekonomska situacija našeg naroda se veoma mnogo popravila. Za ovo imamo potvrdu i stalnog rasta ukupnog ubiranja zekata, sadekatul fitra, kurbana i sl.

2. vjerska svijest našeg naroda, iako sporo i rekli bismo stihijski, jača! 

Možda će neko reći da je velika šteta da se pravi toliki odliv sredstava iz naše zemlje. Ipak, hadž je obaveza, a s druge strane veći dio svakako ostaje u našem narodu tj. organizatorima i prevozničkim agencijama koji rade za njih.

Dakle, pred nama su svijetliji dani ako Allah da!

Molim Allaha da našim hadžijama olakša obrede, da im podari sve ono što požele, da se njihova vjera poveća, te da se vrate bolji nego što su otišli¨!

Amin!  

17.11.2008.

i odoše hadžije...

Jučer, 16.11.08. god, sam pratio hadžije u Sarajevu. Bilo je voma interesantno i emotivno. Sabah namaz se klanjao u 6 sati. potom se prisutnima obratio "reis-ul-ulema" Sulejman Čeliković - kako ga je najavio Mirsad Mahmutović, šef Ureda za Bošnjačku dijasporu i ovogodišnji glavni vodič i šef rukovodstva cijele organizacije hadža.

Sulejman ef. Čeliković - inače glavni imam Kaknja, kao vođa hadžija koji idu kopnenim putem (njih 900) se ukratko obratio hadžijama, podsjećajući ih na put na koji idu, na iskušenja na koja će naići, te da će svi uložiti maksimalan trud da im olakšaju.

Potom je Mirsad-ef. najavio zamjenika reisul-uleme hfz. Ismeta-ef. Spahića, kao čovjeka sa velikim iskustvom u obavljanju hadža, ali je ipak ustao reis-ul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić te se obratio hadžijama i njihovim porodicama. Na početku se zahvalio kralju Fehdu što je donirao prelijepu džamiju, a zatim pozvao sve prisutne da ga se sjete učenjem fatihe. Kazao je da će to postati tradicija prilikom ispraćaja hadžija.

Potom je govorio o onome što hadžije treba da znaju u vezi organizacije hadža. Sve prisutne je pozvao da daju svoj doprinos da organizovanje hadža bude sve bolje i bolje. Tražio je od hadžija da se nakon obavljenog hadža oglase u vezi svih primjedbi koje budu imali.

Na kraju, oko 7 sati je Ismet-ef. Spahić proučio dovu hadžijama za hairli put.

Hadžije su polahko pošle ka autobusima, halaljujući se sa rodbinom i prijateljima.

Polazak je bio predviđen u 8 sati, ali je došlo do kašnjenja zbog kvara dva autobusa.

Ipak dio konvoja je uprzo pošao a brzi pokretni servis centrotransa je na licu mjesta, pred Fahdovom džamijom za oko sat i nešto uspio zamijeniti pregorjeli dio na motoru autobusa br. 4.

 

Da im Allah podari svako dobro na putu, u toku obavljanja hadža i nakon njega!

 

 

14.11.2008.

prve zbirke hadisa

RAZLOZI NASTANKA PRVIH ZBIRKI HADISA PO TARIKU RAMADANU:

 

Tokom perioda Umayyada (661.-750. n. e.), koji je počeo sa Muawiyom, najmanje četiri simptoma zastranjivanja dovela su do nastanka prvih zbirki hadisa uporedo s rađanjem posebnih studija o islamskim izvorima od strane uleme.

books-globe.gif

Prvi simptom bilo je uvođenje nove prakse u stvari islamske države pod uticajem perzijske, bizantijske, i indijske kulture: godine 679., naprimjer, služba Halife bila je promijenjena u nasljedno kraljevstvo, a Državna blagajna, Bayt al-mal, preobrazila se u lično vlasništvo halife i njegove porodice. Na ovaj način, princip savjetovanja (šura) i društvenog učestvovanja bio je izgubljen, a prva reakcija uleme, koja je odbila da se slijepo i kukavički potčini željama i ličnim ambicijama novih kraljeva, bila je da prikupi i

kompilira pravna pravila, što će postati element islamske pravne nauke (fiqh).

Drugi simptom bilo je raspršenje uleme: neki su napustili pokvarenost glavnog grada ili drugih političkih centara, ostali su jednostavno odselili u udaljena mjesta, te je tako postalo nemoguće da se ulema okupi u jednom mjestu radi formuliranja pravnih

pravila utemeljenih na jednoglasnosti (idjma). Raštrkani, suočeni sa geografskim,

kulturnim i društvenim različitostima i uz to još usamljeni u svome traganju za

odgovarajućim odlukama (idjtihad), učenjaci su podstakli i osnovali, vrlo često

nenamjerno, mnoštvo škola mišljenja putem studenata koji su ih okruživali. To je bio

slučaj, spomenut ćemo samo nekoliko primjera, sa učenjacima kao što su Abu Hanifa i

ath-Thawri u Kufi, Malik u Medini, al-Awzai u Siriji i al-Layth u Egiptu.

Treći simptom bio je novi fenomen krivotvorenja hadisa kao rezultat povećane potrebe za informacijama, ali i različitih političkih interesa. Ovaj period svjedočio je ne samo dublja istraživanja na području religije nego i također pojavu, po prvi put, pripisivanja lažnih izjava i postupaka ličnosti Božijeg Poslanika. Ovo je bilo vrijeme problema i nereda i različite stranke nastojale su opravdati svoje pozicije pozivajući se na navodne hadise. Reakcija učenjaka bila je da sakupe hadise za koje su znali da su istiniti te je tako nastala nauka kriticizma hadisa.

Posljednji fenomen - koji je istovremeno bio i uzrok i posljedica ostala tri fenomena - bili su brojni sukobi između različitih tendencija i stranaka unutar muslimanske zajednice. Dva najpozna tija razdora bili su Bitka kod Siffina (657.), koja je dovela do nastanka grupe khawaridj (secesionisti), i Bitka kod Kerbele (680., u kojoj je Alijin sin Husayn ubijen), koja je dovela do reagiranja Alijinih pristalica i jačanja grupe ši'a. Drugi manji sukobi izbijali su tokom ovoga stogodišnjeg perioda povećavajući nemire i, s druge strane, iznoseći na površinu potrebu za kodifikacijom pravila koja se tiču islama, posebno na pravnom području.

 

(Iz djela “Biti evropski musliman”)

08.11.2008.

alternative

BOŠNJACI IZMEĐU INTEGRACIJE, ASIMILACIJE I IZOLACIJE

 

Bosanski muslimani – Bošnjaci, su jedinstven narod čiji su preci, počevši od 15 st., primili islam posredstvom Turaka Osmanlija. Koliko su bili ozbiljni i odlučni u svojoj namjeri govore i brojni historijski podaci o njihovom aktivnom učešću u tadašnjoj Carevini, kao i u njihovoj ustrajnosti na islamu u teškim i težim periodima bosanske historije. Tako su Bošnjaci kroz svoju historiju uglavnom bili loše razumjevani, pogrešno predstavljani, slabo organizovani, i šta sve ne. Ne možemo pobjeći od dojma da je i sada veoma slična situacija. U neku ruku, sada je još teže i komplikovanije. Razmišljajući o aktualnoj situaciji našeg naroda našao sam da je on suočen sa izborom između tri procesa: integracije, asimilacije ili pak izolacije. Nema sumnje da su ova tri procesa bila jedine opcije Bošnjaka kroz cijelu historiju i u različitim državnim uređenjima do danas. Zbog svih dešavanja unutar Bošnjačkog korpusa kao i u samom okruženju i Evropskoj uniji želim da iznesem neka zapažanja oko ovih procesa.

Bosanski muslimani su kroz historiju prošli kroz razne teškoće i prijetnje. Kroz svo to vrijeme od 5 do 6 stoljeća uspjevali su, manje ili više da sačuvaju svoj identitet, vjeru, kulturu, historiju i teritoriju. Činjenica je da se kroz historiju naš identitet mijenjao, naša vjera slabila i jačala, naša kultura modifikovala, naša historija ispisivala raznim sadržajima a naš životni teritorij se konstantno smanjivao.

Kroz cijelu historiju Bošnjaci su bili izloženi raznim pritiscima, ratovima, genocidima, te se svo to vijeme javljaju samo tri mogućnosti za naš narod na ovim prostorima: integraciju, asimilaciju ili pak izolaciju.

 

POJMOVNO DEFINISANJE

Asimilacija je sociološki pojam kojim se označava proces u kome pojedinci ili grupe bivaju apsorbovani od strane dominantne kulture druge grupe. Ovaj pojam se najčešće koristi kada se govori o doseljenicima u nove zemlje, gdje se oni u susretu i komunikaciji sa drugima mijenjaju i sve više postaju kao domaćini. Ovaj proces je veoma složene prirode. Kod pojedinaca ili grupa koje se asimiliraju se javlja želja da ostave barem neke tragove svoje prethodne kulture, vjere, tradicije i sl., dok se sam proces asimilacije odvija u etapama i uglavnom sporo. Kada se novi članovi nekog društva ne budu mogli prepoznati od starih članova onda govorimo o potpunoj asimilaciji.     

Integracija je sociološki pojam kojim se označava uključivanje različitih etničkih ili vjerskih elemenata populacije u jednu zajednicu, državu ili Uniju. Integracija podrazmijeva jednake mogućnosti za sve članove tog društva. U takvom društvu ili zajednici svaki pojedinac ima prava na edukaciju, pristup bilo kojoj privatnoj ili javnoj funkciji, ima pravo na zaposlenje, kao i pravo na posjedovanje imovine. Sve je ovo zagarantovano bez obzira na rasu, vjeroispovjest ili nacionalno porijeklo. Najbolji primjer tegobnog ali uspještnog integrisanja su crni ljudi u Americi i to počevši od ratifikacije 14. Amandmana, preko Konstitucije 1868 god. pa sve do pokreta Martina Lutera Kinga i njegovih nasljenika. 

Međukulturalna saradnja i razmjena uglavnom rezultira onome što antropolozi nazivaju akulturacijom a to je kada članovi jedne kulture primaju sadržaje druge. Dobar primjer akulturacije se desio nakon 1500 kada su Španci kolonizirali Sjevernu i Centralnu Ameriku kada su domicilni stanovnici prihvatili jezik i brojne običaje od osvajača.

Izolacija je proces odvajanja nečega ili nekoga od ostalih ili situacija kada je osoba ili grupa sama i odvojena od svih ostalih. Politika izolacije podrazumijeva čuvanje nacionalnih, vjerskih i drugih vrijednosti isključivo putem izbjegavanja drugih i drugačijih kao i izbjegavanje svih vrsta savezništva, ugovora i zajedničkih djelovanja.

 

INTEGRACIJA BOŠNJAKA U OSMANSKOJ CEREVINI

Bošnjaci su najbolji status imali za vrijeme Osmanske Carevine, kada su imali pristupa svim administrativnim, vojnim, obrazovnim i drugim funkcijama, a uživali su i određen vid autonomije unutar Osmanskog Carstva. Ne bi bilo pretjerano reći da su Bošnjaci više utjecali na Osmansku Carevinu nego ona na njih! Ovaj utjecaj je bio kroz veoma zapažene i ugledne vezire, učenjake, borce i sl. Dakle, možemo sasvim slobodno reći da su Bošnjaci imali veliki stepen samostalnosti i veoma su dobro bili integrisani u Osmansku Carevinu. Imali su sva prava stanovnika te države a uspješno su izvršavali i svoje dužnosti. Ne želimo da pravimo odu Osmanskoj vlasti nego da razmotrimo historijski položaj našeg naroda u raznim epohama njegove povijesti. U ovo vrijeme, Bosna je bila veoma jaka, stabilna, i relativno mirna pokrajina. U to vrijeme, do 1887 god., muslimani su formirali svoj identitet: imali su organizovanu vjersku organizaciju, sa mozaikom raznolikih džamija, tekija, musafirhana, medresa, mekteba; u isto vrijeme se pismenost veoma dobro širila, pismeni ljudi su uglavnom govorili i pisali tri strana jezika: arapski, perzijski i turski te učestovali u svim kulturno-vjerskim raspravama u ogromnom Osmanskom Carstvu. Ono što smatramo da je najbitnije za ovaj period je da se životni prostor Bošnjaka veoma malo smanjivao.

IZOLACIJA I SLABA ASIMILACIJA U VRIJEME AUSTRO-UGARSKE

Historiji su dobro poznate teškoće i problemi u kojima se zadesio čuveni „Bolesnik sa Bosfora“. Na njega su sa svih strana navalile sve sile toga svijeta i poželjele i uglavnom i dobile, svoj dio kolača. Tako je bilo sa Britanijom koja je okupirala Kipar kao kompenzaciju za ruska osvajanja na drugim mjestima, te okupirala Egipat 1882. god.; Francuskom koja je okupirala Tunis 1881. god. i drugim zemljama koje su imale bilo kakve želje i mogućnosti da te želje provedu u stvarnost.  U toj sveopćoj pljačci i čerećenju Osmanske države od svojih dojućerašnjih prijatelja i neprijatelja, Bosna se našla u interesnoj sferi tadašnje Austro-Ugarske. Svoju otimačinu, pljačku i okupaciju su ogrnuli u sramni sporazum u Berlinu 1878 god. a koji je zamijenio još sramniji iz 1877 god. nakon Ruske okupacije značajnih dijelova Carstva. Tako se nakon okupacije Bosne 1878. god. od strane Austro-Ugarske,  Bošnjacima oduzima sistem na koji su navikli i u kome su bili u potpunosti integrisani i on se nasilnim putem mijenja za jedan novi, potpuno novi, i nikad do tad viđen sistem na prostoru Bosne, i nikada življen od strane Bošnjaka. Dakle, sasvim je bilo jasno da se Bošnjaci nikako ne mogu integrisati, makar ne za kratak period, u Austro-Ugarsku monarhiju, onako kako su bili integrisani u Osmanskom Carstvu. Pred njih se postavljaju dvije mogućnosti: asimilacija ili izolacija. Ovo su posebno shvatili nakon aneksije Bosne od strane Austro-Ugarske 1908. god. Treba biti pošten pa reći i to da je proces integracije u Austro-Ugarsku dobrim dijelom kočila i tadašnja bosanska inteligencija predvođena hodžama, muderisima i šejhovima. Naravno i okupacione snage su Bošnjački narod smatrale zaostalim, retrogradnim, i u najmanju ruku čudnim: kako da su se oni drznuli da prime i žive islam u sred Evrope? Također treba biti pošten pa reći da je glavni cilj okupatora bio kontrolisanje strateški važne Bosne, eksploatacija njenih rudnih, šumskih i drugih bogatstva, afirmacija katoličanstva, raseljavanja Bošnjaka a tek potom su imali i sporadične ciljeve asimilacije, pokrštavanja i rastakanja Bošnjačkog tkiva. I zaista, muslimanski identitet u periodu od 1887 god. pa do 1918 god. je u bitnome ugrožen. Vjera i vjerska praksa je slabila, sve vjeske institucije su se povukle među svoje zidove i polako ali sigurno stagnirale, brojni pismeni ljudi su postali nepismeni po novim aršinima, inteligencija nije imala nikakvih dodira sa procesima u državi u kojoj su sada živjeli.  Najtragičniji događaji tog perioda su raseljavanje i iseljavanje muslimana sa prostora Bosne i njihovo izolovanje i samoizolovanje u novoj Carevini. Dakle, i pored toga što su pojedini istaknuti intelektualci poput Ljubušaka, Bašagića i drugih, radili na afirmaciji i integraciji svoga naroda u novim uslovima, ipak su Bošnjaci bili najizolovaniji narod u cijeloj Evropi ako ne i šire. Treba se priznati da dobar dio krivice za ovako stanje snose i kruti konzervativci koji su, na osnovu svojih shvatanja pojedinih svetih tekstova, smatrali da se Bošnjaci u novim okolnostima moraju samoizolovati i pustiti da ih nagriza zub vremena i novog duha. Kada bi neko uspio napraviti kvalitetnu analizu toga perioda i Bošnjaka u njemu, nesumnjivo bi našao na poražavajuće i katastrofalne rezultate.

IZOLACIJA, NASILNA ASIMILACIJA I NEGIRANJE IDENTITETA

Nakon ovoga Bošnjaci dolaze u još teži period. Nakon što su proveli nekoliko desetljeća u izolaciji i mraku, potčinjenosti i poniženosti, obuhvata ih Kraljevina Jugoslavija odnosno Kraljevina Srba, Hrvata i Slovena. Primjetno je da u ovoj državi u samom startu Bošnjaci, kao i svim drugi muslimani koji su živjeli na prostorima ove tvorevine, imaju status građana drugog reda.  Međutim, ovdje oni nisu ni u nekoj vrsti izolacije nego su izloženi krutoj asimilaciji i negiranu njihova bića a samim time i prava na postojanje. U tom periodu su nerijetki ataci na muslimanske živote, imovinu, čast i sve druge svetinje. Nekoliko genocidnih pohoda je organizovano upravo u ovo vrijeme. Bilo je to veoma teško vrijeme za Bošnjake i općenito sve muslimane – do tada. Nakon ovoga doba dikature, tiranije, potčinjavanja, degradiranja, negiranja Bošnjaka dolazi period dugotrajnog asimiliranja i nepriznavanja, a to je komunistički period od 1945 god. do 1991. god. Dakle, u ovom periodu bosanskim muslimanima se oduzimaju brojna prava a jedno od glavnih je svakako pravo na samoafirmaciju i njegovanje vlastite kulture, tradicije i vjere. Jedan interesantan primjer iz Zenice nam govori kako je jedan čovjek završio sve tadašnje škole u Kraljevini Jugoslaviji, potom se zaputio na fakultet u Istanbul gdje je i završio svoje studije, po povratku u Bosnu je slovio za istaknutog muslimanskog učenjaka, a kada je umro u SFR Jugoslavniji, na smrtnom listu mu je napisano da je svo vrijeme bio SRBIN! Naravno, mnogo je ovakvih primjera. Ovdje se ne treba spominjati presija nad bošnjačkim intelektualcima i ulemom, oduzimanja imovine od Islamske Zajednice, zatvaranja vjerskih ustanova, konstantno pračenje, nadziranje i stroga kontrola svih dešavanja unutar Bošnjaka i općenito muslimana u to vrijeme.

 

       INTEGRACIJA U EVROPU – BUDUĆNOST BOŠNJAKA

Kako smo ukratko spomenuli Bošnjaci su kroz periode Osmanske vlasti bili uspještno integrisani u Carevinu, u Austro-Ugarsko vrijeme se veoma loše snalaze i uglavnom stagniraju ili se raseljavaju ka Osmanskoj Carevini koju su identificirali sa samim pripadanjem islamskoj vjeri. Život nakon I Svjetskog rata je bez sumnje bio težak za cijelu Evropu, ali najteži za Bošnjake i muslimane u bivšoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno kraljevini Jugoslaviji, kada se oni obesvlašćuju, degradiraju ali nerijetko i fizički ubijaju i eliminišu na razne načine. Smatramo da ovaj period naše historije nikako nije dovoljno rasvjetljen i pojašnjen.

Nakon ove, kako smo vidjeli, burne povijesti i svih nepravdi, zločina i genocida koji su izvršeni nad Bošnjacima kroz njihovu historiju, sada se u novim društveno-historijskim prilikama Bošnjacima opet nude (?) i nameću ova tri modela: integracije, asimilacije ili izolacije a sve u okrilju Evropske Unije. Smatramo da je najbolje rješenje od svih historijskih modela i procesa kroz koje su Bošnjaci prolazili – integracija i to puna integracija u Evropsku Uniju. Naravno, ovim se stavom otvaraju brojna pitanja. Poput: da li se Bošnjaci ikada mogu tako dobro integrisati u Evropsku Uniju kao što su bili integrisani u Osmansku Carevinu? Da li je Evropa spremna da primi Bošnjake i da ih integriše u svoju zajednicu i to bez skrivenih želja za asimilacijom, raseljavanjem ili nedaj Bože pokrštavanjem? Koje su to vrijednosti koje mi Bošnjaci možemo ponuditi Evropi? I tako dalje i tako dalje.

Ono što bih još želio da spomenem jeste da i danas u Bošnjakom korupsu, neovisno od želja druga dva konstitutivna naroda i cijelog svijeta, postoje elementi koji žele i rade na asimilaciji Bošnjaka, kao i oni pojedinci koji rade na izolovanju Bošnjaka. Smijemo slobodno reći da su to snage koje ne žele dobro ni islamu, ni muslimanima ali ni Bosni ni Bošnjacima. Odvođenje Bošnjaka u izolaciju od cijelog svijeta zaradi ciljeva koji nikome nisu jasni a još manje izvodivi je luđački čin kojeg neki nekada i nesvjesno priželjkuju. Možda u tome vide neku ličnu afirmaciju ili mogučnost zadovoljenja određenih težnji i aspiracija. Izolacija bilo koje prirode nije svojstvena islamu ni muslimanima nigdje u svijetu. Spomenimo samo da nas Kur'an uči da hodamo po svijetu i uzimamo pouke, da se potpomažemo sa svima u bilo kojem dobru, da se upoznajemo sa onima koji su drugi i drugačiji od nas, da budemo dobre i odgovorne komšije i sugrađani. Poslanik a.s. nas uči da je najbolji čovjek onaj koji koristi (svim) ljudima – a ne nekoj uskoj grupi ljudi, da je bolji vjernik koji se druži sa ljudima pa makar podnosio njihove uvrede od vjernika koji se uopšte ne miješa sa ljudima, da je vijernik nasmijan i radostan, odgovoran i pouzdan, da se uvijek drži svojih obečanja i svojih dužnosti, bilo prema ljudima ili prema ustanovama, da nije vjernik onaj koji vara i tako dalje.

S druge strane imamo ljude koji i svjesno i nesvjesno rade na asimilaciji Bošnjaka. Za njih je idealan Bošnjak onaj koji se ni po čemu ne razlikuje od prosječnog Zapadnjaka. To bi, po njima, trebao biti čovjek koji i jede i pije ono što mu je Bog zabranio, koji ne pazi na Božije naredbe i zabrane ako one nisu in i moderne. Za njih je mjerilo Zapad sa svim svojim pozitivnostima i negativnostima a nikako dobrobit čovjeka na ovom i onom svijetu. Zanimljivo je kako u tom sljepilu prihvataju i pokrštavanje Bošnjaka, kako su slijepi na ateizaciju Bošnjaka, kako im ne smeta ni ono najgore što dolazi sa Zapada, kako,kako. Ovi ljudi su slijepi i gluhi, nijemi i nemarni spram Istine i pravde, dobra i Tradicije.

Zaključimo ovaj esej sa stavom da Bošnjaci nikako ne treba da se izoliraju niti da budu izolirani iz euroatlanskih integracija, demokratije i demokratskih procesa, niti pak smiju da se asimiliraju i tako postanu samo još koja nula u istočno-evropskom sivilu. Ideal muslimana na kome svi treba da radimo, je Bošnjak i Bošnjakinja koji su vjernici muslimani, vjerni svojoj vjeri ali i tradiciji te otvoreni prema svijetu a posebno Evropi i evropskim narodima sa kojim će več sutra, ako Bog da, dijeliti istu Evropsku Uniju. To je Bošnjak koji se ne stidi svoje historije, več ljubomorno čuva svoje korijene, vrijednosti i običaje ali je moderan i čestit stanovnik Evrope.           

Esmir M. Halilović 

03.11.2008.

o jednom redu krstaša

Harun Jahja

 

TAMNA HISTORIJA TEMPLARA

 

Obično se misli da su krstaši ratnici bili motivirani dubokom kršćanskom vjerom. Ustvari, krstaški ratovi su bili inspirisani pohlepom. U vrijeme najgoreg siromaštva i bijede koja je vladala na Zapadu, privlačnosti Istoka a posebno bogatih i prosperitetnih muslimanskih zajednica, je obuzela umove Evropljana a posebno onih u Crkvi.

templar knight

Ove privlačnosti, obložene kršćanskim učenjima, stvorile su način razmišljanja krstaša, koji kao da je motiviran religijom ali je ustvari opčinjen ovosvjetskim ciljavima. Ovo je razlog zbog kojeg su kršćani, koji su - više ili manje, slijedili mirovnu politiku u proteklih 1000 god., odjednom počeli pokazivati ametite za ratom – a posebno za «oslobođenjem» svetog grada Jerusalema i cijele Palestine.

Početak krstaških ratova možemo vezati za novembar 1095 god. kada je papa Urban II sazvao koncil u Klermontu. Na njemu je bilo prisutno 300 članova klera – sveštenstva, pod papinim vodstvom. Mirovna politika koja je do tada dominirala kršćanstvom je napuštena, postavljajući temelje za osvajanja i okupacije. Na zatvaranju koncila, papa Urban II je iznio proglas u svome čuvenom govoru, u kome poziva na sakupljanje i uključivanje svih socijalnih klasa. U ovome proglasu papa je zahtijevao da kršćani prestanu sa međusobnim borbama i ratovanjima. Papa ih je sve pozvao, bez obzira bili oni siromasi, aristokrate ili seljaca da se ujedine u pod jednom zastavom i da «oslobode» svetu zemlju od muslimana. Za njega je ovo bio «sveti rat».

Historičari opisuju Urbana II kao dobrog govornika. Njegova namjera je bila da kršćane nahuška protiv musimana i arapa i u tome je uspio navodeći kao izgovor to da muslimani napadaju kršćanske hodoćasnike i da su kršćanska sveta mjesta obeščašćena. Naravno, ništa od ovoga nije bilo istina.

Kako su historičari i potvrdili, muslimani su bili veoma tolerantni spram kršćana i Židova, i u potpunosti su im dozvoljavali da ispoljavaju svoju vjeru i svoje vjerske službe.

Sve manjine koje su postojale u Svetoj zemlji su uživale jednaka prava i koristi od ove atmosfere spokojstva a koja je formirana zahvaljujući moralnim principima islama.

Međutim, načini komuniciranja u to vrijeme su bili – u poređenju sa današnjim, veoma primitivni i srednjovjekovni Evropljani nisu bili svjesni svega ovoga.

Dugujući vjernost Vatikanu u Rimu i držeći mise na Latinskom, oni su malo znali o Istočnoj ortodoksnoj crkvi kao i o Grcima koje su zvali Bizantijci, a još manje od toga su znali o islamu i muslimanima.

Kako obični ljudi nisu znali o njima nisu znali ništa osim raznih govorkanja, papa je lahko iskoristio priliku da raspali njihove emocije. Urban II je otišao tako daleko da je javno proglasio, kao podsticaj za sve koji budu učestovali u krstaškim ratovima, da će im svi grijesi biti oprošteni.

Velikoj grupi ljudi su dijeljeni razni tekstilni krstovi kako bi njima ukrasili svoje halje i kako bi raspršili i širili riječ koju taj znak označava: «sveti rat».   

Silna reakcija na ovaj poziv i odziv na njeg je napravio historiju.

U vrlo kratkom vremenu, masivna «krstaška vojska» je sakupljena, sastavljena od ne samo profesionalnih boraca nego i desetina hiuljada običnih ljudi.

Neki historičari sugerišu da su istrošeni kraljevi kršćanskog svijeta pohlepni za eksploatisanjem silnog i u pričama slavljenog bogastva Istoka, pritiskali papu da pozove u «sveti rat». Drugi pak, smatraju da su motivi pape Urbana II bili potpuno suprotni i da je on želio da poveća snagu i prestiž za sebe radi svoga utvrđivanja položaja na mjestu pape.

U stvarnosti, svi različiti kraljevi, prinčevi, aristokrate i drugi koji su se obavezali ovim pozivom su to učinili zbog svetovnih razloga.

Kako je Donald Queller sa Univerziteta u Illionisu napisao: «francuski riteri (vitezovi) su željeli više zemlje. Italijanski trgovci su se nadali da će proširiti svoje trgovanje i u gradovima Srednjeg istoka... veliki broj siromašnog naroda se pridružio ekspediciji jednostavno da pobjegne od patnji njihovih svakodnevnih života.»[1]

Nadalje, pohlepne horde su ubile neizbrojive muslimane i Židove u nadi da će naći zlato i dragulje. Među krstašima je bila česta praksa da su rasparali svoje žrtve u nadi da su oni možda progutali svoje slato i dragulje kako bi ih tako sakrili. U četvrtom krstaškom ratu, njihova pohlepa je dosegla tu granicu gdje su oni opljačkali i kršćanski Konstantinopolj, skidajući i grebući zlatne arke sa freski u crkvi Aja Sofija!

 

DIVLJAŠTVO KRSTAŠA

 

U ljeto 1063 god. rulja od ovih samo-proglašenih i proizvedenih krstaša se podijelila u tri odvojene grupe, i svaka od njih je uzela različitu rutu do Konstantinopolja gdje su se sreli.

Bizantijski imperator, Alexius I je učinio šta je mogao da pomogne ovoj vojsci, uključujući i 4000 vitezova na konjima, i 25000 pješaka-vojnika.[2]  

Reymond IV od Saint-Gilles-a, Grof iz Tuluza, Bohemond-vojvoda iz Taranta, Godfrey iz Bouillona, Hugh-grof od Vermandoisa i Robert-vojvoda od Normandije su komandovali ovom vojskom. Biskup Adhemar of le Puy – bliski prijatelj pape Urbana II je bio duhovni vođa.[3] 

Nakon pretraživanja i pripaljivanja mnogih utvrđenja, kao i ubijanja i klanja mnogobrojnih muslimana, na kraju su krstaši dospjeli do Jerusalema i to je bilo 1099 god. Nakon opsade grada, koja je otprilike trajala pet sedmica, grada je pao. Kada su «pobjedici» napokon ušli u Jerusalem, prema jednom historičaru: «Ubili su sve Saracene (arape) i Turke koje su našli... bilo da su muškarci ili žene.»[4]    

Krstaši su zaklali svakoga koga su sreli i opljačkali sve što su mogli. Ubijali su sve civilie koji su se sklonili i pobjegli u džamije, i stare i mlade i devastirali muslimanske i židovske svete gradove i mjesta na kojima se vršila vjerske službe. Također su palili sibagoge, zajedno sa onim Židovima koji su se u njih sakrili. Ovaj pokolj je trajao sve dok nisu više nikoga mogli naći da ga ubiju.[5]

Jedan od krstaša, Reymond od Aguiles-a, se hvalio sa ovim navjerovatnim zvjerstvima: «Predivni prizori su se mogli vidjeti. Neki od naših ljudi (i to je bilo najmilostivije) su sjekli glave našim neprijateljima; drugi su ih gađali strijelama pa su padali sa kula; treći su ih mučili i ubijali bacanjem u vatru. Krkljanac od tijela, glava, ruku i nogu se je mogao vidjeti na svim ulicama grada. Biol je neophodno pipati put od mnoštva tijela ljudi i mrtvih konja. Ali sve ova je malo u usporedbi spram onim što se je dogodilo kod Solomonovog Hrama, mjesta gdje su se vjerske službe normalno pjevale... U samom hramu kao i njegovom prijedvorju, ljudi su jahali kroz krv koja je dopirala do koljena i uzda...»[6] 

U djelu «Fratri rata», istraživač Desmond Seward pripovjeda događaje ovog tragičnog dana:

«Jerusalem je gorio u julu 1099 god. Fanatična okrutnost u njegovom pljačkanju je pokazala kako je crkva malo uspjela u pokrštavanju divljih poriva. Svo stanovništvo Svetog grada je podloženo maču. Židovi kao i muslimani, oko 70.000 muškaraca, žena i djece je poginulo u holokaustu koji je bjesnio tri dana. Na nekim mjestima, ljudi su gazili u krvi do njihovih gležnjeva, a konjanici su bivali štrcani krvlju kada su jahali ulicama.»[7]  

prema drugom historijskom izvoru, broj muslimana koji su nemilosrdno poklani je bio oko 40.000. koliki god da je stvarni broj žrtava, ono što su krstaši uradili u Svetom gradu u historiji je zabilježeno kao primjer neusporedivog barbarizma. Prvi krstaški rat je završio padom Jerusalema u 1099 god. Nakon 460 godina muslimanske uprave, Sveti grad je došao pod kršćansku kontrolu. Krstaši su uspostavili Latinsko kraljevstvo koje se protezalo od Palestine do Antiohije i koje je Jerusalem uzelo za glavni grad.

Nakon toga, krstaši su se mučili da se uspostave na Srednjem Istoku. Ali da bi održali državu koju su osnovali, trebali su da se reorganizuju. Da bi postigli ovo uspostavili su do tada nezapamćene vojne redove. Članovi ovih redova su emigrirali iz Evrope i u Palestini su živjeli monaškim načinom života.

U isto vrijeme, obučavali su se za rat protiv muslimana. Jedan od ovih redova je otišao drugim putem, donoseći promjenu koja će znatno izmijeniti kurs historije u Evropi, pa čak i u cijelom svijetu. Bio je to red vitezova Templara. 

 

OSNIVANJE REDA TEMPLARA

 

Otprilike 20 godina nakon osvajanja Jerusalema i nastanka Latinskog kraljevstva, se po prvi puta u historiji javljaju Templari. Inače su poznati kao Templari ili vitezovi Templari a njihov pravi naziv je «Pauperes commilitones Christi Templique SalomonisiliSiromašni drugovivojnici Kristovi i pripadnici Solomonova Hrama

(Glavninu informacija koje danas imamo o Templarima su zabilježene u 12 stoljeću od strane historičara Guillaume od Tira.

            Red je osnovan 1118 god. Od strane devet vitezova: Hugues de Payens, Geoffrey de St. Omer, Rossal, Gondamer, Geoffrey Bisol, Payen de Montdidier, Archambaud de St. Agnat, Andre de Montbard, i Vojvode Conte de Champagne. Poslije će se spoznati da je to bilo nečujno rađanje jedne od najčuvenijih, najefikasnijih i najmoćnijih organizacija Srednjovjekovne Evrope. Ovih devet vitezova su se predstavili Baldwinu II, imperatoru Jerusalema, tražeći od njega da im dodjeli odgovornost čuvanja života i imovine mnogih kršćanskih hodoćasnika koji su u velikom broju dolazili u Jerusalem iz cijele Evrope. Imperator je odranije znao Hugues-a de Payens-a – prvog Glavnog Učitelja reda, toliko dobro da im odobri njihov zahtjev.

            Zbog svega toga, mjesto gdje se je nekada nalazi Sulejmanov a.s. Hram (a dio toga mjesta je i predio Mesdžidul-aksa-a koji je opstao do današnjeg dana) je dodjeljeno redu Templara, dajući redu i puni naziv imena.

            Hram, njegova okolina i njegovi ostaci su bili glavni štab reda Templara u narednih 70 godina sve dok, nakon velike bitke na Hittinu, veliki islamski komandir Salahuddin el-Ejjubi nije ponovo povratio Jerusalem pod muslimansku vlast.

            Templari su se bili smjestili i ustoličili na ovom mjestu po svome izboru i to zbog toga što je Hram predstavljao ovosvjetsku snagu poslanika Sulejmana i što su njegovi ostaci sadržavali velike tajne. Čuvanje Svete Zemlje i kršćanskih hodočasnika je bio zvanični razlog zbog kojeg su devet utemeljitelja ujedinili svoje vojske i stvorili red na prvobitnom mjestu. Ali pravi razlozi su stajali iza toga, i bili su u potpunosti različiti.

 

 

 

 

   Sa engleskog: Esmir M. Halilović

(2005)

 

 

 

Ričard Lavlje Srce je 20 augusta 1192 god. naredio da se 3000 muslimana zakolje u Akri. Ova slika je naslikana od strane kšćanina koji je to posmatrao.

 

 



[1] World Book Encyclopedia, "Crusades," Contributor: Donald E.

Queller, Ph.D., Prof. of History, Univ. of Illinois, Urbana-Champaign,

World Book Inc., 1998.

[2] Encyclopedia Britannica 2001 Deluxe Edition CD, "Crusade, Preparations for the

Crusade."

[3] Dr. Tom J. Rees, "The Story of the First Crusade," 1999, http://www.brighton73.freeserve.co.uk/

firstcrusade/Overview/Overview.htm

[4] Geste Francorum, or The Deeds of the Franks and the Other Pilgrims to Jerusalem, trans. Rosalind Hill,

London, 1962, p. 91.

[5] Dr. E.L. Skip Knox, "Fall of Jerusalem," 2001, http://crusades.boisestate.edu/1st/28.htm.

[6] August C. Krey, The First Crusade: The Accounts of Eye-Witnesses and Participants, Princeton &

London, 1921, p. 261.

[7] Desmond Seward, The Monks of War, Penguin Books, London, 1972.

 

 

03.11.2008.

jos jedan raniji članak

SVEČANO OTVORENA POTOČKA – OSMAN ĆELEBIJINA DŽAMIJA U ZENICI

 

Od najljepših i nama najdražih islamskih svečanosti su svakako otvorenja džamija. Bilo da se radi o džamija koje su «tek nikle» na određenoj lokaciji ili se pak radi o rekonstrukciji, restauraciji ili novoj izgradnji džamije na temljima stare, radost je i dalje prisutna i veoma velika. Dana 21.8. tekuće godine, održana je svečanost otvorenja novoizgrađene, i u potpunosti iste kakva je bila, Osman-Ćelebijine džemije, u Zenici dobro poznate pod imenom Potočka.

 

Svečanost je počela u 11 sati i 30 minuta uz učenje Kur'ana od našeg mladog imama Vedad ef. Arnauta. Potom je riječi dobrodošlice izrazio voditelj programa i svečanosti prof. Ibnel Ramić koji je uz osnovne napomene pozvao glavnog imama Medžlisa IZ-Zenica, Jakub-ef. Salkicu da se obrati okupljenim vjernicima. U ime domaćina i organizatora svečanosti Jakub-ef. je izrazio zahvalnost i dobrodošlicu svim prisutnim, a posebno uglednim gostima iz vjerskog i političkog života. Glavni imam se je posebno zahvalio svima onima koji su na bilo koji način pomogli izgradnju ove prelijepe džamije i time se upisali u vakife i hajr-sahibije.

Sljedeči govornik na ovoj svečanosti je bio predsjednik građevinskog odbora za ponovnu izgradnju Potočke džamije – Safudin Beganović, koji je prisutne veoma iscrpno izvijestio o kraćoj historiji ove džamije kao i o toku i finansiranju same izgradnje. Gosp. Beganović je istaknuo da je Potočka džamija najstarija džamija u Zenici i da je u ovoj izgradnji u istu utrošeno 187 330 KM. U svoje lično ime, kao i u ime građevinskog odbora kojem je bio predsjednik, Beganović se zahvalio svim džematlijama, svim privrednicima, preduzećima i drugim donatorima koji su pomogli u ovom hajratu.

Čestitkama i riječima zahvale se je pridružio i predsjednik Medžlisa IZ-Zenica Muhammed Begagić. U svome kratkom obračanju, predsjednik Begagić je istakao kako nam treba više djelovanja a manje praznih riječi i na taj način možemo očekivati i više i bolje u našoj budućnosti, ako Allah da.

Nakon ovoga, voditelj programa je pozvao muftiju Zeničkog da se obrati.

Muftija mr. Ejub ef. Dautović je u svojoj dobrodošlici između ostalog kazao: «Dobro došli u grad Kulina-bana koji je naš djed! On nam je ostavio Bosnu kao što nam je Gazi Husref-beg ostavio Medresu, Hanikah, Džamiju, Sahat-kulu....» potom je Muftija Zenički ukratko govorio o 33 šarta koja se uče u našim džamijama i mektebima. «Pored ovih 33 šarta trebamo naučiti još pet osnovnih a to su: da svako ima pravo na život, da svako ima pravo na slobodu, da svako ima pravo na vjeru, da svako ima pravo na imetak i pravo na čast!» U ovom kontekstu mr. Dautović je podsjetio da je u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu uništeno i oskrnavljeno oko 1000 islamskih objekata a da je ubijeno oko 100 imama.

Također je Muftija upozorio na jedan negativan trend kod Bošnjaka a to je da određeni političari sve više žele da tumače vjeru i vjerske propise, «da nam određuju dovišta, četrestine, tumačenja islama ... ako će se oni baviti tumačenjem islama neka onda obuku ovu moju ahmediju a ja ću se baviti politikom!» Na kraju nadahnutog izlaganja Muftija se Zahvalio svim hair-sahibijama, kao i odgovornima u Općini i Kantonu, s nadom da će se potruditi da urede i Kamberovića polje, puteve, i ostalo «da zablistaju kako je zablistala ova džamija.»

Odlukom Rijaseta IZ Bosne i Hercegovine je zauzet stav da bi reis-ul-ulema Bosne i Hercegovine, Mustafa ef. Spahić trebao prisustovati na svim otvorenjima džamija. U slučaju kada je reis-ul-ulema u tome spriječen on će poslati svoga specijalnog izaslanika. U slučaju otvorenja ove džamije specijalni izaslanik je bio muftija Travnički mr. Nusret-ef. Abdibegović koji je prenio selame i čestitke dr. Mustafe ef. Cerića.

U svojoj besjedi, Muftija Travnički je ukazao na «povijesni hod ove džamije» značaj istog za islam na ovim prostorima. «Istina je da ljudi grade džamije, ali je također istina da i džamije izgrađuju ljude.» - istakao je mr. Abdibegović. U nastavku obračanja posebni izaslanik je govorio o ophođenju spram džamija i islamske baštine, kako i baštine naših komšija katolika i pravoslavaca, općenito.

Na samom kraju svečanosti ašare je proučio mujezin Potočke džamije, svršenik Medrese «Osman ef. Redžović», Alija Edin, a dovu je učio Nesib-ef. Spahić. Potom je uslijedio najsvečani trenutak – simbolična predaja ključeva i otvaranje tj. stavljanje u punu funkciju ove, ne velike, ali prelijepe džamije. 

Nakon klanjanja podne-namaza, za zvanice je organizovan ručak u prostorijama restorana Penzionerskog doma.

Organizacija same svečanosti je bila na velikom nivou a najzaslužniji za to su vrijedne džematlije džemata Potok kao i odgovorni u Medžisu IZ-Zenica.

 

Esmir ef. Halilović      

            (2005 god.)

  

03.11.2008.

sjećanje na jednog rahmetliju

Rahmetli Asim ef. Jašarević

 

U mubarek ramazanskim danima - ove 2005 god., a koji se znaju kao dani Allahovog Rahmeta na Ahiret je preselio naš kolega u penziji h. Asim ef. Jašarević. Dženaza namaz je obavljena u džematu Grm gdje je rahmetlija najviše radio kao imam i živio u svojim penzionerskim danima.

Rahmetli Asim-ef. se rodio 1928 god. u porodici Saliha i Hate u selu Lupac, općina Vitez. Potiče iz ulemanske porodice. Njegov djed je završio medresu u Carigradu a otac u Travniku. Majka mu je preselila na Ahiret kada mu je bilo šest godina a babo mu se nije više ženio. Kada je Asim-ef. bilo 13 godina krenuo je u novoosnovanu Medresu Muderrisa Derviš-ef. Spahića u Pojskama kod Zenice. Medresa je brzo zatvorena a Derviš-ef. i njegovi najbliži saradnici su pohapšeni i pozatvarani. Njegovi učenici, pa i r. Asim-ef. su nastavili da nose, šire i primjenjuju znanje iz Medrese u Pojskama po raznim džematima Bosne i Hercegovine.

Prvo zaposlenje ovog rahmetlije je bilo u džematu Gradište kod Zenice gdje ostaje do 1949 god. Upravo u ovim godina rada, vršene su najveće represije nad imamima, hatibima i muallimima a ni Asim-ef. nije bio iznimka. Mektebska pouka je tada bila zabranjena, i od strane ovog imama kao i brojnih drugih je obavljana u tajnosti, bilo u mektebima, džamijama ili pojedinačnim kućama. Asim-ef. je bio česta meta tadašnjih vlasti te se je često morao sakrivati kod rodbine radi svojih stavova i uvjerenja kojima je ostao dosljedan.

Početkom 1951 god. dolazi u selo Grm gdje ostaje i radi kao imam nepunih 18 godina. Nakon ovog perioda, u potrazi za hodžinskom nafakom odlazi u Bosanski Brod gdje kao imam radi u selu Kolibe godinu dana. Nakon Koliba, odlazi u selo Zaneseviće u općini Gornji Vakuf gdje radi tri godine. Nakon toga zapošljava se u selu Gorici kod Zenice gdje intenzivno radi oko pet godina. U ovom periodu veoma aktivno učestvuje u gradnji goričke džamije i puta. Nakon ovog angažmana rahmetlija radi kraće vrijeme u sljedećim zeničkim džematima: Pepelari, Trešnjeva glava, Palinovići, Plahovići kao i u jednom džematu u Stocu.

U svim mjestima gdje je radio, Asim-ef. se trudio da ostavi neki hajrat bilo u vidu poučene mektebske djece, ograđenog visokovačkog mezaristana, izgradnje goričke džamije, pepelarske gasulhane, proširivanju džamijskog harema u džematu Grm, pomoći i aktivnom sudjelovanju u izradnji nove i prelijepe džamije u istom džematu  i sl. Također je ostavio brojne prijatelje i poznanike kojima je uvijek bio na pomoći, u društvu i lijepom govoru. 

Na kraju, molimo Uzvišenog Allaha da sve ove i brojene druge hajrate ukabuli od rahmetli Asim-ef. Jašarevića te da mu oprosti grijehe i pogreške! NEKA GA ALLAH OBASPE SVOJIM NEIZMJERNIM RAHMETOM I MAGFIRETOM! AMIN!

 

Esmir M. Halilović  

(2005 god.)

01.11.2008.

harun jahja:

KA ISLAMSKOJ UNIJI

 

Islamski svijet pokriva ogroman geografski prostor koji nastanjuje 1.2 milijarde muslimana. Nažalost, islamski svijet karakterišu tenzije, konflikti i neredi svih vrsta koji nastavljaju da ugrožavaju globalni mir i prosperitet.

Svi pokušaji da se riješe ovi regionalni problemi su veoma brzo propali. Ali, osvrt u historiju islamskog svijeta nam pokazuje da je jaka centralna vlast, koja se vladala po kur'anskom moralu i toleranciji, kao i poštivanju svih ljudskih prava i vjerskih sistema, osigurala da ovaj golemi region živi u miru.

Osmanska imperija je najmlađi primjer ovoga. A sada, došlo je vrijeme da se postigne nova Islamska Unija, za sadašnje vrijeme, koja bi bila utemljena na vrijednostima većim od nacionalizma, materijalističke filozofije i ateizma koji samo mogu pogoršati trenutačnu situaciju. Takva islamska Unija će omogućiti da muslimanski svijet živi u miru, i sa samim sobom i sa drugima, i koja bi dozvolila da se cijeli svijet okoristi od njenih golemih prirodnih resursa.

            Jedna od prvih stvari koje primjećujemo kada analiziramo stanje islamskog svijeta su mnoge unutrašnje podijeljenosti zbog duboko ukorijenjenih strahova i sumnji. Skorašnja historija je zabilježila Iransko-Irački rat, Iračku okupaciju Kuvajta, Bangladeški rat za nezavisnost od Zapadnog Pakistana. Tu su i građanski ratovi i unutrašnji konflikti u Afganistanu, Jemenu, Libanonu, Iraku i Alžiru zbog političkih i etničkih razlika. Sve ovo čini da je sasvim jasno da nešto nije uredu sa islamskim svijetom.

            Dodatan problem su veoma različiti vjerski pogledi i modeli koji se prakticiraju u islamskom svijetu, jer nema centralnog autoriteta koji bi odredio šta je i šta nije kompatibilno sa Islamom, koji bi oformio koncenzus i osigurao vodstvo za sveobuhvatne muslimane.

            Katolici imaju Vatikan a pravostlavci imaju Patrijašije, ali nema vjerskog jedinstva niti centralne vlasti za muslimane.

Bilo kako bilo, solidarnost je osnova islamskog karaktera. Nakon Poslanikove s.a.v.s. smrti, dugo vremena je islamski svijet bio predvođen institucijom Hilafeta koja je osiguravala vjersko vođstvo muslimanima.

            I naše vrijeme, također može biti formiran progresivna centralna vlast. Uspostavljanje Islamske Unije i centralnog islamskog autoriteta koji bi se temeljio na demokratskim principima i vladavini prava, će biti glavni korak naprijed u rješavanju trenutačnih problema Islamskog svijeta.

            Kroz ovaj rad analiziraćemo nekoliko aspekata ove predložene islamske unije kao što su njene mogućnosti da:

-          obuhvati cijeli islamski svijet. Radi toga, ova Unija mora mora biti formirana na islamskih temeljnim principima i ne smije postati organ partikularne dominacije niti određene sekte.

-          Podržava ljudska prava, demokratiju i slobodno poslovanje i nastojati da ih ostvari u ekonomskom, kulturnom i naučnom razvoju Islamskog svijeta.

-          Uspostavi prijateljske i harmonične odnose sa drugim državama ili civilizacijama, i da surađuje sa globalnom zajednicom i Un-om na pitanjima kontrole naoružanja za masovno uništavanje, terororizma, internacionalnog kriminala, i sačuvanja okoline.

-          Bavi pravima kršćanskih i židovskih manjina, kao i stranaca koji migriraju u islamske zemlje, brinući se o njihovoj sigurnosti kao prioritetu i cijeneći međuvjerski dijalog i kooperaciju

-          Traži pravedna i mirovna rješenja gdje bi obje strane bile spremne na kompromis za kraj konflikta između nemuslimana i muslimana u Palestini, Kašmiru, sjevernim Filipinima, i drugim mjestima. Ona mora zaštititi prava muslimana kao i spriječiti radikalne islamske pokreta kako ne bi situaciju odveli do slijepe ulice. 

 

Takvo racionalno, promišljeno i pravedno vođstvo će donijeti korist za 1.2 milijarde muslimana koji se muče sa tako puno problema, kao i cijelom čovječanstvu ukupno.

Islamska Unija osnovana na kur'anskim principima će omogučiti čovječanstvu da nađe mir i postigne pravdu, i lijepe osobine koje su propisane Kur'anom će donijeti sreću i blagostanje. Od vremena Allahova Poslanika s.a.v.s. muslimani su predvodili u nauci, razumjevanju, naučnoj misli, umjetnosti, kulturi i civilizaciji i dali su brojne doprinose ljudskom rodu.

Kada je Evropa bila u tamnom Srednjem vijeku, muslimani su izučavali svjetske vještine, rasuđivanje, medicinu, umjetnost, higijenu, i nebrojena druga područja.

Kako bi doprinijeli ponovnom pokretanju uzdizanja islama, a vođeni kur'anskim svjetlom i mudrošću, sadašnji muslimani moraju naučiti upravljanje i vođstvo zasnovano na kur'anskom moralu i životnom primjeru Allahova Poslanika s.a.v.s.

Kako se sve ovo može postići? Istražićemo ovo pitanje u daljem radu. Također, ovdje se mora primjetiti da sve islamske nacije, a Turska posebno, treba da odigraju važnu ulogu. Turska je baštinik Otomanske Imperije, osnivača slične Islamske Unije koja je vladala preko pet stoljeća. Turska ima društvenu infrastrukturu i državnu tradiciju koje su neophodne za ispunjenje zahtjeva ove velike odgovornosti. Povrh toga, od svih muslimanskih zemalja, ona ima najrazvijenije odnose sa Zapadom i ona je zbog toga najbolje rješenje da posreduje između različitosti Zapada i islamskog svijeta. Turska ima i dugu tradiciju tolerancije i harmonije, i predstavlja ehli-sunnetska vjerovanja, kao većine muslimana, prije nego neke sekte.

Sve ovo čini Tursku za najkvalificiranijeg kandidata za vodeću ulogu predložene Islamske Unije.

            Na kraju, rješenja predložena ovdje, treba da budu sprovedena momentalno, jer postoji veliki rizik od sukoba civilizacija Zapada i Islamskog svijeta, i ova opasnost raste svaki dan.

Uspostavljanje islamske Unije će uzrokovati nestankom ovakve opasnosti. Historija nam dokazuje da suživot različitih civilizacija nije nužno izvor tenzija i konflikata. Multikulturalna zemlja se ne suočava sa teškoćama zbog prisutnih unutrašnjih raznolikosti, nego zbog nemogućnosti da izađe na kraj sa ovim različitostima. Različite kulture koje egzistiraju jedna pored druge same biraju konflikt ili mir i suradnju, u zavisnosti od njihovog nivoa tolerancije i dali oni mogu ili ne mogu da kontrolišu faktore koji vode netrpeljivosti.

U sadašenje doba, neki zapadnjaci i neki muslimani preferiraju neprijateljstvo i konflikt nad tolerancijom i harmonijom. Nerazumjevanja i predrasude spram islama i muslimana nastavljaju da predočavaju nesumljive teškoće. S druge strane, zapadnjaci se osječaju nepotrebno ugroženima zbog raznolikih nerazumjevanja. Zbog toga, rješenja za ove probleme je potrebno hitno donijeti kakjo bi se spriječili gori konflikti i nerazumjevanja.

Kako će ova knjiga pokazati, islamska unija će igrati važnu ulogu u sprječavanju eskalacije opasnosti od sukoba, i sve muslimanske zemlje će se držati kao jedno tijelo.  

 

S engleskog:

Esmir M. Halilović

29.10.2008.

neki doprinosi islama...

Harun Jahja
ISLAM JE OSVIJETLIO CIJELI SVIJET
 
Islam se rodio prije 14 vijekova na Arapskom poluotoku. Božija objava Kur'ana Allahovom Poslaniku Muhammedu s.a.v.s. zajedno sa islamskim moralom je poučila nasilan, barbarski i neobrazovani narod vrijednostima mira, razboritosti i civilizacije.
Početkom sedmog stoljeća Arabija je bila jedno od najhaotičnijih mjesta na Svijetu. Mnoga plemena su živjela na ovom području i svako je obožavalo različitog idola. Njihovo vjerovanje je uzvisivalo i preferiralo nemilosrdnost, mržnju i nasilje nad ljubavlju, milosrđem i ljubaznošću. Žene su smatrane nižim bićima, a siromašni i robovi su okrutno iskorištavani.
            Ovaj tamni i krtvavi svijet se u potpunosti promijenio sa dolaskom islama i njegovog morala. Iako su Arapi prvi koji su slijedili islam, veoma brzo su i mnoge druge nacije prigrlile islam i svjetlo koje je došlo s njegovim moralom. Kur'anska objava je omogućila muslimanima da postignu nemjerljiv progres u nauci, kulturi, mišljenju i umjetnosti. Sa objavom prvog kur'anskog ajeta, narod ovog regiona, koji je do ovog momenta bio zaglavljen u iskvarenom krugu neobrazovanosti i krvavog nasilja, bio je pozvan da čita i razmišlja po prvi put:
 
            «Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna» (Ikre, 1-5)
 
            Sa dolaskom islama, cjelokupna struktura arapskog društva je počela da se u potpunosti mijenja. Naprimjer, arapska tradicija je nalagala da se svi ratni zarobljenici ubiju, sve dok naš Poslanik s.a.v.s. – vođen Allahovom objavom, nije odredio da se takvi zarobljenici lijepo tretiraju i da se čak hrane onim što sljeduje muslimanske vojnike! Sljedeći kur'anski ajet govori o ovoj muslimanskoj vrlini:
            «i hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju.» (Ed-Dehr, 8)
Jedina stvar koja se zahtjevala od ratnih zarobljenika je da ako oni znaju čitati i pisati da trebaju da ove vješte prenesu na muslimane. Ovo je bilo vjerovatno prvi put u historiji kada se u Arabiji dešavao humanitet, oprost i civilizacijski postupak. Kao rezultat toga, ona je doživjela najveći period kulturnog napretka.
Kako su godine prolazile, islamska pravda i visoki moral su se širili cijelom Arabijom. Muslimansko poštenje, iskrenost i odlučnost su privukla mnoga arapska plemena. Silna muslimanska vojska je 630 godine marširala ka Mekki. Idolopoklonici Mekke su se bojali muslimanske odmazde za sve okrutnosti koje su im prijeidolopoklonici učinili. Prema arapskoj tradiciji, muškarci iz pokorenog plemena su se ubijali a žene i djeca su porobljavani. Ali naš Poslanik s.a.v.s. pokazuje samilost priopćavajući da niko u Mekki neće biti podložen odmazdi i niko neće biti prisiljen da primi islam. Ovaj čin oprosta i tolerancije je privukao pažnju zapadnih historičara.    
U dokumentarnom filmu PBS-a pod nazivom Islam-Carstvo vjere, Michael Sells, predavač na Haverford univerzitetu, govori o vrijednostima našeg Poslanika na sljedeći način:
«Kada je Muhammed došao u Mekku, ne samo da se nije krvavo svetio, nego je ustvari prigrlio neke Mekkelije koji su se tri godine borili s njim i koji su pokušavali da ga unište. To je bilo veoma šokantno za ljude u njegovom miljeu. Na taj način, se pokazao kao veoma pobožan i bila je to jedno divno otkriće velike darežljivosti, štaviše, čak nevjerovatan čin dobrote i milosrđa.[1]  
Važna stvar je bila da oslobodi stanovnike Mekke od njihovih lažnih božanstava. Zbog toga je naš Poslanik s.a.v.s. direktno krenuo prema Ka'bi, ušao u sveti Hram i uništio sve idole koji su bili tu. Ovaj čin je predstavljao kraj idolopoklonstva i svršetak okrutnosti, nepravde, barbarizma i nasilja počinjenih u njegovom okrilju. Nakon što su poučeni Kur'anom, Arapi su zamijenili sve predislamske običaje nepravde, iskorištavanja i krvnih neprijateljstava sa novim redom respekta, ljubavi, samilosti i pravde za sve ljude. Ovo vrijeme će kasnije biti poznato kao «blagoslovljeno doba».
 
Muslimani i znanost
 
Jedna od svjetiljki islamskog morala koja je osvijetlila čovječanstvo bila je naučna misao. Predislamski arapi i neki drugi narodi Srednjeg istoka nikada nisu pokazivali interesovanje za svemir niti prirodu, odakle su postali i kako funkcionišu. Ovakav stav se je promijenio sa Kur'anskom objavom, u kojoj Allah kaže ljudima da ispituju porijeklo nebesa i Zemlje:
«za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!» (Ali Imran, 191)
Svjesnost o ovome je započela naučni rast islamske civilizacije, i ona se uključila u nauku do mjere koju nikada niko prije nije vidio. Glavno mjesto naučne misli je bio Bagdad glavni grad Abasidske Imperije i islamskog svijeta. Naučnici, mislioci, istraživači i ostali učenjaci iz cijelog islamskog svijeta su se okupili u čuvenoj bagdadskoj Darul-Hikme - Kući Mudrosti kako bi istraživali i ispitivali tajne Allahovog svemira.
 Ova svjesnost koju su muslimanski učenjaci dobili pristajući uz Kur'anski moral je omogučila največi historijski skok u naučnom progresu do tog doba. Otvorenih umova, mudri muslimani su bili poučeni Kur'anom, koji im je omogućio da analiziraju i potom razviju naučna postignuća, dalje od ijedne druge civilizacije, i to bez predrasuda. Muslimanski naučni spisi su bili puni opažanja, eksperimenata, proračuna, i istraživanja različitih tema. U naučnim školama, žene su imale ista prava na obrazovanje kao i muškarci i tako su napravile i dale vlastiti naučni doprinos.

Muslimanski matematičari su razvili decimalni sistem brojeva i izumili algebru i trigonometriju. Muslimanski učenjaci su bili veoma zainteresirani za astronomska opažanja, i tako su otkrili i ustanovili principe moderne astronomije. Muslimanski astronomi su izračunali mjesečevu orbitu oko Zemlje i zapisali formule. Spektakularna djela iz arhitekture u cijelom islamskom svijetu su se mogla ostvariti samo sa zavijenom naučnom infrastrukturom koju su muslimani razvili.
Neki od najvećih muslimanskih postignuća su bili na polju medicine. U to vrijeme, neobrazovani Evropljani su bolest smatrali prokletstvom zloduha, i nisu imali koncept tretiranja ili liječenja bolesnih ljudi. Muslimanski naučnici su u to vrijeme došli do zaključka, nakon pomnog istraživanja, da bolest izazivaju mala stvorenja nevidljiva za golo oko i da se pacijenti trebaju izolovati od zdravih ljudi za vrijeme tretmana. Prva svjetska moderna bolnica je začeta na ovaj način. Muslimanske bolnice su imale različite odjele za različite bolesti, i muslimanski ljekari su posjedovali naučno razvijene metode liječenja.
Oni su liječili mentalna oboljenja muzikom i terapijom, dok su Evropljani vjerovali da su mentalni bolesnici sotonine sluge i zbog toga su ih spaljivali na lomačama. Muslimanski naučni rad o ljudskoj anatomiji je bio toliko precizan da je 600 godina korišten na Evropskim medicinskim fakultetima.
Dokumentarni film o islamu koji je pripremio BBC, a u kojem je komentator Terry Jones, govori o visokom naučnom standardu islama:
«Naprimjer, jedan je filozof iz Harrana, tačno izračunao razdaljinu između Zemlje i Mjeseca. Drugi je pak došao do zaključka da ako bi se atom uspio podijeliti, da bi se oslobodila tolika snaga da se uništi grad veličine Bagdada. U medicinskoj školi koja je sagrađena ovdje u Damsku 1154 god. doktori su proučavali antomiju, inventivnu medicinu, higijenu hirurgije, cirkulaciju krvi, i to stoljećima prije Harveya»[2] 
Stoljećima prije njihovih Evropskih kompilatora, muslimanski doktori su znali za cirkulaciju krvi i mjerili su puls svojim pacijentima prilikom pregleda. Porod se odvijao u najčistijim higijenskim uslovima tog doba. Hirurški instrumenti, koji su opisani u medicinskim knjigama tog doba su dokaz naprednog medicinskog znanja.
Muslimanski naučnici su napravili važna otkrića u optici i prirodi svjetla. Prva osoba koja je otkrila strukturu oka u detalje je bio Ibn Hejsem, čija izvanredna istraživanja leća su utrla put izmu fotografskog aparata i kamere. Muslimanski doktori su otkrili razloge oštećenja vida i izvodili uspješne operacije mrene na oku 1000 godina prije Evropskih doktora.
Velika naučna baština islamskog svijeta je učinila mogućom dolazak Evropske renesanse. Kršćanski naučnici su uspostavili evropske naučne škole sa znanjem i metodama koje su preuzeli od muslimana. Tako je svjetlost islama, također prosvjetlila i njih!
 
  s engleskog Esmir M. Halilović (2005)
 

[1] “Islam: Empire of Faith.” An Empires Special,
PBS Home Video.
 
[2] Ibid.
 
27.10.2008.

o ekologiji je riječ

OČUVANJE PRIRODE U DUHU ISLAMA

 U proteklih nekoliko godina se sve više govori o klimatskim promjenama, ekologiji, globalnom zatopljavanju i sl. Mjereno historijskim relacijama, ove teme su prilično mlade i prije im se nije pokazivala skoro nikakva pažnja. Međutim, kako se več osjetno može primijetiti, promjene u klimi, razne prirodne nepogode koje poprimaju razmjere svjetskih katastrofa u kojima u nekoliko trenutaka ginu stotine hiljada ljudi, razne «crne prognoze» i sl. navode da se o ovome sve više govori, piše i raspravlja.

Zeleno

 

Priroda nije nikakvo božanstvo kako smatraju mnogi krivovjernici, nego je samo Allahovo stvorenje koje je stvoreno na najsavršeniji način. U mnogim kur'anskim ajetima Allah govori o Zemlji, nebu, kiši, drveću, životinjama, bilju, ukratko o prirodi u svoj njezinoj ljepoti. Uzvišeni Allah kaže:  “A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? – kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda!” (Kaf, 6.)

Allah također upućuje ljude da razmišljaju o ovom Njegovom stvaranju i da iz toga pouke uzimaju:  «Pa zašto oni ne pogledaju kamilekako su stvorene, I nebokako je uzdignuto, i planinekako su postavljene, i Zemljukako je prostrta?!” (El-Gašije, 17-20)

Zar oni ne vide kako činimo da iz zemlje niče svakovrsno bilje plemenito?” (Eš-Šuara, 7.)

 

«Allahu pripada sve što je na nebesima i što je na Zemlji i On sve zna» (En-Nisa, 126.). Zloupotreba bilo kojeg Njegovog stvorenja, bilo to živo biće ili prirodni resurs je sa islamskog stanovišta - grijeh.

 

«Kažite vi Meni: Vodu koju pijete – da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo, možemo slanom da je učinimo» (El-Vaki’a, 68-70)

Kur'an objašnjava da ljudski rod ima povlaštenu ulogu među Allahovim stvorenjima na Zemlji: čovjek je izabran kao halifa, namjesnik i zastupnik i odgovoran je za vođenje brige o ostalim Allahovim stvorenjima. Svakom pojedincu je dat ovaj zadatak u vidu ukazanog Božijeg povjerenja. Međutim, Kur'an u više navrata upozorava vjernike da ne budu arogantni, jer nisu bolji od drugih stvorenja. «Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas» (El-En’am, 38) «Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno veće nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna» (El-Mu’min, 57).

Ovakav stav islama trebaju dijeliti i druge vjere. Sve velike vjerske tradicije današnjice imaju zajednički interes – jer je reč o interesu svih ljudi – da doprinesu jačanju ekološke svesti i pokreta za zaštitu sredine. U ovome će se složiti i ekološki pokret i vjere– a to je da nastavljanje sadašnjih tendencija vodi čoveka u "zločin protiv svekolikog stvaranja i svih stvorenja". To sagledavanje, u kome se slažu naučnici, filozofi i religijski mislioci, kazuje da je čovečanstvo odgovorno ne samo za ubrzano uništavanje biljnih i životinjskih vrsta koje se sada odvija, nego i za proces uništavanja koji će tek uslijediti i koji – samoubilački – znači patnju i smrt za velik broj ljudi, ako ne i za cijelo čovečanstvo. Sa religijskog stanovišta to znači da je čovek uzurpirao sebi pravo koje ima samo Bog – da kao stvaralac odluci o uništenju svog dela. Sa ekološkog stanovišta to znači da je čovek – kao najsvjesnije i najsavršenije biće – umjesto da bude čuvar i pastir svekolikog stvaranja i svih bića, zloupotrebio svoju moć postajući najveća štetočina planete, uništavajući pretpostavke opstanka za mnoga bića, pa i za samoga sebe. Umesto čuvara pretvorio se u dželata. A Allahov Poslanik a.s. kaže: «Svi ste vi pastiri i svi će te biti pitani...»

 

Allahov Poslanik a.s. je često govorio ashabima o prirodi i onome što je u njoj. Od hadisa na koje posebno treba obratiti pažnju su sljedeći:

«Ako nastupi Sudnji dan, a neko od vas bude u ruci imao sadnicu i bude u stanju posaditi je prije nego što on nastupi, neka je posadi!», sugerirajući da čak i kada su sve nade za čovječanstvo izgubljene, treba podržati unapređenje prirode.

«Zemlja mi je učinjena mjestom obavljanja namaza i sredstvom čišćenja» (Buharija, I:331). Ovim riječima Poslanik naglašava nepovredivost zemljišta i tla, ne samo kao čistoga mjesta već i kao sredstva za čišćenje. To je oličeno i u tejemmumu, simboličnom čišćenju prašinom u slučaju nepostojanja vode za abdest.

«Ko god oživi zamrlu zemlju (kultivira je), biće za to nagrađen.»

«Koji god musliman zasadi drvo ili posije neku biljku, pa njihove plodove budu jele ptice, ljudi ili životinje, to će mu se računati kao sadaka» (Hadis, Buharija III:513)

 

UMJESTO ZAKLJUČKA

 

Kur’anski ajeti i hadisi Allahovog Poslanika s.a.v.s. nas upučuju da vodimo brigu o prirodi i našoj prirodnoj sredini. Na ovaj način ćemo isputniti našu ulogu halife i čuvara na ovome svijetu. Allah nam zabranjuje da nanosimo štetu bilo kome, posredno ili neposredno. Zbog ovoga nam je zabranjeno da neodgovorno bacamo smeće, da bespotrebno uništavamo bilje i rastinje, da zagađujemo naša naselja i našu okolinu… Uzvišeni Allah je stvorio prirodu i prirodnim ljepotama se svi dive i niko u njima neće naći mahane. Međutim, čovjek je taj koji nered i zulum čini. Na nama kao muslimanima je da budemo prije svega pravi i istinski vjernici i da svojim ličnim primjerom pokažemo kako se treba ophoditi prema prirodi, čistoći naših avlija, bašti, kuća, stanova, ulica i sl. Proljeće je doba kada Allah vraća život u prirodu i to je i nama išaret da u ovom periodu organizujemo razne akcije čišćenja naših džamija, mezaristana, ulica, bašti i parkova. Na taj način čemo zaraditi sevap ali i biti od velike koristi ostalim ljudima, a Allahov Poslanik a.s. je kazao: “Najbolji ljudi su oni koji koriste drugim ljudima!”

 

 

Esmir M. Halilović

(2006)

              Sa islamskog stanovišta, sve što je na dunjaluku, stvoreno je radi čovjeka. Međutim, to mu ne da je pravo da se oholi i na Zemlji nered čini, jer je Allah na njoj red uspostavio. I to činjenje nereda od strane čovjeka je svakako razlogom raznih katastrofa i rušenja tog Allahovog reda u prirodi. I Allah je, nakon što je ljudima učinio shvatiljivim i dobro i zlo, dozvolio da se sve na dunjaluku odvija po zakonima prirode koje je On uspostavio. Uzvišeni Allah kaže: «U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naši promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja.» (Fatir, 43)
26.10.2008.

nekad i sad...

Ivo Andrić u romanu Na Drini ćuprija veli:

Image:Na Drini Cuprija.jpg
Ono što najviše iznenađuje svet u kasabi i ispunjava ga čuđenjem i nepo‐verenjem nije toliko ni broj stranaca koliko njihovi nerazumljivi i nedogleđni planovi, njihova neumorna radinost i istrajnost sa kojom pristupaju izvođenju tih poslova. Ovi stranci ne miruju i ne daju nikome da ostane miran; izgleda da su rešeni da svojom nevidljivom ali sve više osetnom mrežom zakona, naredaba i propisa obuhvate život sam, sa ljudima, životinjama i mrtvim stvarima, i da izmene i pomere sve oko sebe; i spoljni izgled kasabe i navike i naravi živih ljudi od kolevke pa do groba. A sve to rade mirno i bez mnogo reči, bez sile i izazivanja tako da čovek nema čemu da se odupre. Ako naiđu na nerazumevanje ili otpor, oni odmah zastanu, negde se nevidljivo dogovore i opet izvedu ono što su naumili. Svaki posao koji počnu izgleda bezazlen, čak besmislen. Premeravaju neku ledinu, obeležavaju drveća po šumi, pregledaju nužnike i kanale, zagledaju konjima i kravama u zube, ispituju mere i tegove, raspituju za bolesti u narodu, za broj i imena voćaka, za vrste ovaca ili peradi. (Izgleda kao da se igraju. Tako su nerazumljivi, nestvarni i neozbiljni u očima sveta svi ti njihovi poslovi) Pa onda sve to što je vršeno sa toliko pažnje i revnosti potone negde kao da je propalo zauvek, bez traga i glasa. Ali nekoliko meseci, često i godinu dana posle toga, kad se stvar već potpuno zaboravila u narodu, obelodani se odjednom smisao ove naoko besmislene i odavno zaboravljene mere: pozivaju se muktari pojedinih mahala u Konak i saopštava im se nova naredba o seči šume, o suzbijanju tifusa, o načinu prodaje voća i slatkiša, ili o marvenim pasošima. I tako, svakog dana naredba. I sa svakom naredbom ograničava se ili obavezuje u ponečem čovek pojedinac, a proširuje, zapliće, razgranjava život varoši ili sela i svih njegovih stanovnika zajedno (Andrić, 1983:123).


Stariji postovi

islamica

MOJI LINKOVI


Slušajte naše emisije:

"LIJEPA RIJEČ" - svake subote u 20,30
na talasima BM radija ili na bmradio.net


i emisiju „VJERA I ŽIVOT“ - svake nedjelje u 19,00 na talasima BIR radija ili na
bir.ba


Prijatelji bloga:

BROJ POSJETA:
110486

Powered by Blogger.ba
ImageChef Sketchpad - ImageChef.com