Imanuel Kant o vjeronauci

Nedavno sam, razgledajući stare i polovne knjige, naišao na knjižicu koja me privukla svojim nazivom: „Vaspitavanje dece”. Kada sam uzeo knjigu vidio sam da se radi o interesantnom štivu a još interesantnija mi je postala kada sam vidio da je to djelo poznatog mislioca Imanuela Kanta.

U ovome, ne tako poznatom spisu, u originalu nazvanom „Spis o pedagogiji”, Imanuel Kant govori o odgoju i obrazovanju djece. Knjiga se pojavila još 1803. god. za Kantova života a izdao ju je njegov učenik Rink. Nastala je prema rukopisima samog Kanta i određenih bilježaka sa njegovog predavanja. Ovo predavanje je Kant držao u okviru kursa iz pedagogije 1774. god. na univerzitetu u Kenigzebergu. Knjigu je 1922. god. preveo Milan Šević a izdata je u Beogradu.

Ovo djelo je obimom manje ali u sebi sadrži veoma bogate misli i stavove. Skoro na samom početku Kant kaže: „Čovjek smo vaspitanjem može postati čovjekom. On nije ništa dugo do ono što od njega načini vaspitanje. Treba primijetiti da čovjeka može vaspitati samo čovjek koji je takođe vaspitan. (…) Iza edukacije se krije velika tajna savršenstva čovječje prirode.” (str. 11)

U duhu prirodne filozofije (al-fitrah) Kant zaključuje: „… tako bi otprilike mogao i Tvorac da kaže čovjeku – „Ja sam te naoružao svim dispozicijama za dobro. Na tebi je da ih razviješ; tvoja sopstvena sreća i nesreća zavise od tebe samoga.” (str. 14)

Imanuel Kant kao da je prepričao naširoko poznati stav hazreti Alije, r.a., kada je rekao: „Djecu treba vaspitavati ne za sadašnje nego za buduće što je moguće bolje stanje, to jest za ideju čovječanstva!” (str. 15)

„Vaspitanje je najveći i najteži problem koji stoji pred čovjekom!” – je Kantova tvrdnja koja se posebno danas vidi kao istinita i aktuelna.

„Stvar se ne završava u dresiranju već je najbitnije da se djeca nauče misliti. (…) Bog je najsvetije biće i hoće samo ono što je dobro i zahtjeva da mi vrlinu vršimo zbog njene unutrašnje vrijednosti a ne zbog toga što to On želi.” (str. 17)

Kant smatra da djecu treba veoma rano učiti religijskim pojmovima. Na str. 60, u ovome djelu, on se pita: „Šta je religija? Religija je zakon u nama, ukoliko dobija važnost od jednog Zakonodavca i Sudije nad nama; ona je, na poznavanje Boga primijenjen moral. Ako religiju ne spojimo sa moralom religija onda nije ništa drugo nego gomilanje. Slavljenje Boga, molitva (…) treba da čovjeku daju novu snagu, da budu izraz jednog srca, oživotvorene predstava o dužnostima. (…) Stoga je za svaku moralnost potrebna religija. Ali ne smije se započeti sa teologijom. Religija koja se zasniva samo na teologije nikada ne može imati u sebi nešto moralno. (…) Ako religija ne pristupi moralnoj savjesnosti onda ona nema vrijednost. Religija bez moralne savjesnosti je sujevjerni obred. Bogu služimo na primjer kada hvalimo Njegovu moć, slavimo Njegovu mudrost, a da i ne mislimo na to kako da izvršavamo Božije zakone – štaviše i ne poznajemo Njegovu moć, mudrost. Takva slava i hvala je uspavljujuće sredstvo za svijest takvih ljudi i jastuk na kome ona treba da mirno spava. (…) Pravo poštovanje Boga sastoji se u tome da se postupa po volji Božijoj i upravo tome moramo djecu naučiti. (…) Pojam Boga treba da pri svakom izgovaranjem Njegovog imena prožima čovjeka strahopoštovanjem, i stoga čovjek treba da ga rijetko upotrebljava a nikada lahkomisleno. Dijete treba da nauči da osjeća strahopoštovanje pred Bogom kao Gospodarom života i cijelog svijeta, zatim kao Skrbnikom ljudi i najzad kao njihovim Sudijom. Kažu da je Njutn kada god bi izgovorio ime Božije neko vrijeme zastao i razmišljao. Sjedinjenim objašnjenjem pojma Boga i dužnosti dijete bolje uči da poštuje Božiju skrb prema živim stvorovima, i čuva se sklonosti prema razaranju i svireposti… Djecu dakle moramo naučiti nekim pojmovima o Najvišem biću da bi – kada vide kako se drugi Bogu mole – znali kome da se mole i zašto to čine. (…) Njima se moramo učiti već od rane mladosti…” (str. 62)

O svojim roditeljima, koji su ga odgajali u religijskom duhu, Kant kaže: „Nikada, nijedan jedini put ja od svojih roditelja nisam čuo bilo šta ružno, vidio išta nepristojno.”

Posebno govoreći o majci je kazao:

„Moja majka bijaše ljubazna, osjećajna, pobožna i pravična žena i nježna majka koja je svoju decu, na primjerima punih vrlina, upućivala u pobožnost. Ona me je često izvodila izvan grada, ukazivana mi na Božija djela, s ushićenjem pričala o Njegovoj svemoći, mudrosti i dobroti i u moje srce usadila duboko strahopoštovanje prema Tvorcu svega postojećeg.

Ja nikada neću zaboraviti svoju majku, jer ona bijaše prva koja zasadi i pothrani klicu dobroga u meni, prva koja me uputi na prirodu i njenog Tvorca. Ona je probudila i proširila u meni želju za novim znanjima, a njene poduke su imale vazdašnji blagotvoran uticaj na moj život.” (Imanuel Kant o svojoj majci po zapisu Rajnharda Jahmana)

Komentariši