Pojmom „sahva“ se naziva trend „buđenja“ odnosno revitalizacije islama i islamskih vrijednosti diljem islamskog svijeta. Ova revitalizacija se objašnjava na razne načine, ovisno od mjesta i autora tog objašnjenja, ali bez ikakve sumnje ide u prilog jednoj od definicija sociologije religije i to upravo revitalizacijskoj odnosno funkcionalističkoj!
Naime, u sociološkim razmišljanjima o religiji redovno se navode dvije kontradiktorne definicije. Po prvoj, sekularizacijskoj teoriji, od prvih početaka socioloških istraživanja fenomena religije, ona je u neprestalnom opadanju, odnosno sekularizaciji. Ovu teoriju zastupaju veliki zapadni sociolozi, sami utemeljitelji zapadne sociologije, E. Dirkem, M. Veber i K. Marks. Oni su čvrsto vjerovali da će napredak civilizacije dovesti do smanjenja društvenog uticaja religije (Dirkem) i na kraju njenog potpunog kraha odnosno odumiranja (K. Marks). I zaiste, njihova predviđanja su obistinjena, ali samo na Zapadu! Evidnentno je sve veće zapostavljanje religije i religijskih praksi, a samim tim i odrođavanje i udaljivanje od religijskih zajednica.
S druge strane, ova teorija, teorija sekularizacije, se nikako ne može dovesti u vezu sa muslimanima. Evidentno je, u cijelom svijetu gdje muslimani žive, da se islam sve više revitalizira, odnosno, sve više biva primijenjivan kod muslimana širom svijeta. To svakako ima veze sa krizama u koje je došla Zapadna civilizacija, vodeći za sobom i sve ostale civilizacije koje danas egzistiraju na Zemaljskoj kugli.
Međutim, muslimanima je islam nešto bez čega nema smisla njihovom postojanju i on je ključna odrednica njihovog identiteta. Posebno u kriznim vremenima. Dakle, u muslimanskim društvima možemo govoriti o procesima desekularizacije a nikako više o procesima sekularizacije.
Dokaz ovome je sve veća prisutnost mladih muslimanskih intelektualaca i inelektualki koji islam uzimaju za osnov svoga života, bez obzira gdje živjeli – na Istoku ili Zapadu! Međutim, ključni dokaz velikog „povratka“ islama i muslimanskim vrijednostima jesu dešavanja nazvana „Arapsko proljeće“ u kojima su muslimani uspjeli da se riješe nekih od najgorih tirana u muslimanskom svijetu. Istina, postoji veliki broj neriješenih pitanja oko toga ko stoji iza ovih dešavanja, ali jedno je sigurno istina: gore stanje u Tunisu više nikada neće doći!! Pred bogatom Libijom i velikim Egiptom su sasvim izvjesno novi i veliki izazovi.
Upravo u Africi, tom napaćenom kontinentu – kontinentu kriza svih vrsta, vidimo da se najizrazitije „budi“ islam u svojoj društvenoj ulozi, zauzimajući sve veći prostor i rješavajući brojne nedoumice i rušeći mnoge stereotipe. Ipak, dešavanja Arapskog proljeća se osjećaju u cijelom muslimanskom svijetu.
Na globalnom planu, Turska je povratila svoj ugled, koji je nekada davno izgubljen i sve više se nameće kao lider muslimane obnove ili, još konkretnije, muslimanskog svijeta i njegove „sahve“.
Reći da uticaj religije opada samo na zapadu jednostavno nije tačno. Potraži statistike o Koreji (južnoj, a i sjevernoj) i Japanu. Uglavnom zaključak je jasan: što je zemlja naprednija i razvijenija to je uticaj religije manji. Ono što se trenutno dešava u pojedinim islamskim zemljama po pitanju revitalizacije Islama je jednako nekadašnjem ulasku Evrope u “srednji vijek” i nastup vladavine inkvizicije.